NJ18.III.DIE ZEIT:NJ VLADAJU MEDIJI&PRIVREDA

NJEMAČKA DIE ZEIT 18. III. 1999. Tko vlada njemačkom republikom? "'Praćena pljeskom stručnjaka', privreda 'danas vraća ono što je politika od nje izmamila tijekom dva stoljeća', kazao je nedavno Wilhelm Hennis u osvrtu na globalizirano gospodarstvo. Doajen politologije, kojem su ustavna pitanja postala životnom temom, zaokupljen je pitanjem obnove primata politike. Vjerojatno je upravo taj motiv - a ne samo 'Hvala, Helmut!' - i bio jedna od skrovitih ideja promjene vlasti protekle jeseni. Zanemarimo li Europu kao donekle jasan cilj, Kohl je uistinu čvrsto vjerovao u samoupravne snage njemačke republike. Gerhard Schroeder htio je u načelu nastaviti tim putem - ali ne i Oskar Lafontaine. U tome leži velika razlika. Sada se kancelar mora odvažiti na novi početak bez Lafontainea. Je li to i nova prilika? Bilo da je pogled u budućnost prožet samopouzdanjem ili skepsom - zaokret je velik. Povlačenje je zapravo Lanfontaineov istinski udar. Što se tiče primata politike, valja podsjetiti na jedan mali prizor. Mjesto: zemaljsko predstavništvo Saarlanda u Bonnu. Sudionici: gospodin Schroeder i gospođa Knoepf, gospodin Lafontaine i gospođa Mueller. Jelo i piće: izvanredno. Tom prilikom predsjednik stranke i ministar financija želio je objasniti kancelaru da mora razviti predodžbu kako bi SRNJ trebala izgledati za deset godina. Nije dovoljno gledati samo sljedećih deset dana unaprijed, kazao je Lafontaine. U javnosti se kancelar usprotivio što je oštrije mogao. Budući da pobjedu na izborima ne treba pogrešno tumačiti kao izraz društvene moći, valja voditi politiku 'koja se ponaša kao da se svake nedjelje održavaju novi izbori' (Welt am Sonntag). Te su riječi navijestile nešto više od pukog pragmatizma - bio je to navještaj ostavke politike. Pomicanje stolica u vladinu kabinetu neće imati dalekosežne posljedice zato što Oskar Lafontaine odlazi a Hans Eichel dolazi. On vlada materijom, iako njegove kolege u kabinetu problijede čim pomisle na proračun za 2000. Pravi bezdan! No, Lafontaine je bio šifra ne za ljevičarsku politiku već ponajprije za renesansu politike općenito. U njegovu slučaju, to znači primat politike. Tko će u vladu unijeti politički temperament i volju, tko će dugoročno misliti za vladu, koja čak ni po mišljenju vlastitih najsposobnijih ministara nema stvarno središte? Mediji se ne moraju žaliti što im Schroeder pruža dostatni materijal. (...) No, desetstranični niz fotografija 'lifestyle- kancelara', i to upravo u tjednu u kojem je zaprijetio ostavkom i upozorio na bliskost gospodarstvu, kao da dosad nije bio gazda u vlastitoj kući, dok je Lafontaine bio na odlasku - to će se pamtiti! Središta nema ali zato postoji 'bazar'. To je drugi pojam koji će se pamtiti i uporno se lijepiti za vladu. Proširile su se glasine da u kancelarovom uredu prevladavaju najsnažnije interesne skupine. Ni Lafontaine ih nije kočio. Schroederov stil podsjeća na oblik španjolske telenovele u kojoj gledateljstvo samo piše nastavke, kazao je netko nedavno. Je li posrijedi puka karikatura? Ne, posrijedi je nešto više. Sve to zajedno opisuje na kraju samo da je kancelar zasad zadržao popularnost ali da nije stekao istinski autoritet. Dakle, tko vlada Njemačkom? I što Njemačkoj treba poželjeti? Nije slučajno stvoren dojam da sada potajno vlada 'privreda' nakon što je Lafontaineovim odlaskom nestao njezin najveći protivnik. U tom kontekstu trebalo je shvatiti i reakciju tržišta dionica. Dok Bodo Hombach, ministar u kancelarovu uredu, još oprezno razmatra da 'sada moramo krenuti drugim putem', ne precizirajući značenje tog pojma, gospodarski magnati trijumfiraju. Vlada napokon kreće u pravom smjeru! Je li zaista tako? Vječni studenti i oni drugi na SDP-ovoj ljevici slično tumače razvoj događaja, smatrajući Hombacha čovjekom, koji će privredi otvoriti vrata. Glavni mislilac, glavni manadžer, predstojnik kabineta. Time je Hombach zasigurno stiliziran - ako ne čak i demoniziran - u nadmoćnu figuru. No, zadaće koje bi trebao preuzeti na svoja pleća uistinu su ogromne. Lafontaine je radikalno izokrenuo teret dokaza: oni koji su vječno navješćivali da žele krenuti 'drugim putem' - a ne njegovim - ali nisu konkretizirali svoje nagovještaje, moraju danas položiti karte. Schroederu će ubuduće biti 'teže', prognoziraju stoga najrazboritiji ministri, dodajući da se kancelar više neće moći skrivati ni iza koga. Danas još samo ljutnja, koja prožima osude Lafontaineova 'neodgovornog odlaska' - dosad usmjerene na njegovu 'glad za vlašću' - nagovješćuje da će taj antipod ubuduće jako nedostajati za vlastitu stabilizaciju. Crveno-zelena koalicija uistinu se našla na kraju. Utoliko je zaokret moguće usporediti s rezom koji je Francois Mitterrand morao napraviti nakon dvogodišnjeg eksperimentiranja sa socijalizmom. U međuvremenu se i Francuska uglavnom prilagodila zapadnoj srednjostrujaškoj privredi. Ekonomist Lafontaine zaletio se i zapleo u vlastita proturječja, ali to su prave sitnice. Odgovor na temeljno pitanje, koje je bilo uzrokom njegova neuspjeha, mora dati Schroeder. Naime, uglavnom je isparilo uvjerenje da će slobodna tržišna privreda ili čak neobuzdani kapitalizam osigurati Europi rast, blagostanje i socijalnu ravnotežu. Do spoznaje da otvorenim tržištima kapitala ne treba posve prepustiti bojno polje nije došao 'ljevičar Lafontaine' već sami menadžeri u Davosu. Taj je preokret u načinu razmišljanja ispravan, ocjenjuje 'Washington Post', 'ali Lafontaineova rezignacija pokazuje na određen način i granice pojedinog političara ili pojedine zemlje, koji se žele usprotiviti vremenima globalnog kapitalizma'. U tim se riječima krije najvažniji motiv Lafontaineova povlačenja i najteža lekcija za kancelara. Pragmatik s centra Schroeder te Tony Blair, Bill Clinton, možda čak i Lionel Jospin - svi se oni danas skladno uklapaju u skupnu fotografiju. Čini se da je ništa više ne narušava. Unatoč tome, fotografija izaziva zbunjenost - bar kod svih onih koji ne vjeruju da američki model i završetak 'rheinskog kapitalizma' rješavaju sve europske probleme. Ni Schroederova vlada ne može ponuditi 'desničarsko rješenje'. Teško može prihvatiti sve veće nejednakosti i u tom se pogledu njezin položaj ne razlikuje od Kohlova. Doduše, prilikom redefiniranja države blagostanja, vlada bi mogla - a to je Lafontaine propustio učiniti - osjetno više no što se dosad usuđivala tražiti upravo od vlastite klijentele, posebno od sindikata. Ipak, vlada si ne može dopustiti stvaranje dojma da republikom zapravo vladaju industrijska i poslodavačka udruženja. U tom slučaju kancelara neće spasiti nikakav Armanijev ogrtač povijesti. U protivnom će stvari krenuti po zlu. I Gerhard Schroeder mora tek dokazati da postupa autonomno. Vlada se pak ciljevima, vezanim za tržište rada i za odustajanje od atomske energije, dovela u poziciju 'koja nas čini sve podložnijima ucjenama', uzdiše jedan ministar. Mediji dodatno pojačavaju pritisak privrede, tvrdi drugi ministar. Privreda i mediji: gledano iz te perspektive, upravo su to snage koje imaju glavnu riječ u njemačkoj republici. I s tim snagama treba biti u dobrim odnosima, zar ne? Odatle veliki nesporazum sa stilom življenja. Ne protiv privrede već s njom, propovijedaju uglas Bodo Hombach i Werner Mueller. Kakav je to drugi put o kojem govori ministar Hombach? Ništa drugo nego Erhardovo 'formirano društvo' ili Schillerova 'usklađena akcija', izjavljuje Hombach. No, balansiranje između autonomije, traganja za kompromisom i ulagivanja jako je težak posao. Očito je čak i Werner Mueller pao u nemilost nekih bossova. Odjednom postoje velike šanse da i on - pored Juergena Trittina - napreduje do statusa sljedećeg neprijatelja. Neki gospodarski prvaci misle da sada mogu kroz širom otvorena vrata ušetati u kancelarov ured, kaže Mueller. Ne ide to tako!, protivi se ministar. No, čak su i ovlasti za buduću energetsku politiku vezane uz Hombacha. Vlada li Njemačkom 'privreda'? Privreda ne postoji, odvraća predsjednik Saveza njemačke industrije Hans-Olaf Henkel - gospodarstvo smo svi mi. (...) Je li Lafontaine priječio crveno- zelenu vladu, uključujući i kancelara, da slijedi vlastite mudrije ideje? Henkelov je odgovor obilježen oklijevanjem i poštovanjem prema čovjeku od kojega ga sadržajno dijele čitavi svjetovi. Sviđala mu se 'dosljednost' njegove argumentacije, čini mu se da kod Schroedera to ne razabire. (...) Stvarni kamen smutnje nije, po domoljubu Henkelu, ni Lafontaine ni Schroeder, koji danas misli ovako a sutra onako. Problem je po njemu sama Savezna Republika Njemačka. Čini mu se jednostavno nepokretnom, slijepom za istinske reforme. Henkel pita kako bi bilo moguće razbiti te blokade. 'Graditi samo na konsenzusu znači graditi na pijesku!', odgovara sam sebi. Schroeder se ne mora bojati protivljenja ljevice. (...) Problem opisuju skeptični, melankolični ili apokaliptični tonovi kritike kapitalizma - bilo da ih kao primjer navodi 'Washington Post' ili Carl Amery u 'Der Spiegelu'. Ta je pak falanga šira od ljevice. Kontrastni program nudi, primjerice, Hans-Olaf Henkel. Iako rigorozno vjeruje u 'ispravnost' ekonomskih zakonitosti i dosljedno argumentira u svojoj specifičnoj logici, nije mu moguće poreći ozbiljnost, pa čak i smisao za cjelinu usprkos klijentelske politike. Ti različiti sustavi, uzorci mišljenja i logike koji ne djeluju kompatibilno moraju se ipak naći na zajedničkoj osnovi. To bi bili razgovori o konsenzusu. Tko vlada njemačkom republikom? Pametnjakovići smatraju da predodžba po kojoj suverena i svemoćna socijalna država mora rješavati sve društvene zadaće potječe iz 19. stoljeća. Što se država manje bavi politikom, to bolje. Dobri su kancelari fleksibilni. (...) Nije u pitanju nekadašnja jaka država, niti politika koja zbog uvjerenja briše činjenice niti strah od eksperimentiranja. No, nije dovoljna ni kamuflaža a ulagivanje ne pomaže. Gerhard Schroeder zasigurno neće izbjeći pokušaj koji nije uspio Oskaru Lafontaineu - naime, osigurati primat politike u današnjem svijetu", zaključuje Gunter Hofmann.