ES 17. III.EL PAIS O LAFONTAINEU I EUROPI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 17. III. 1999. Lafontaineov poraz i budućnost Europe "Ostavka Oskara Lafontainea na položaj njemačkog ministra gospodarstva i predsjednika Socijaldemokratske stranke veliki je poraz zamisli stvaranja demokratske Europske unije u praksi koja bi bila djelotvorna na području gospodarstva, ali u kojoj bi bilo i socijalne pravde. Njezine su posljedice za Njemačku jasne. Socijaldemokratska stranka izgubila je dio svoje moralne biti. Napuštanjem vlastitih tradicija i priklanjanjem umjerenom realizmu, ta stranka ima isto toliko 'kršćanskoga' kao i ideologije oporbenih stranaka. Drugim riječima, vrlo malo. Kraj koalicije sa Zelenima (koji su premalo suvisli, s intelektualnoga gledišta), nećemo morati dugo čekati. Uopće nije važno hoće li socijaldemokrati kasnije odlučivati o stvaranju vlade s liberalima ili s demokršćanima. Ono što je važno jest da, nakon što su istjerali Lafontainea, Schroeder i njegovi kolege dokazuju da su njemački kapitalisti partner kojega se ne usuđuju napasti. Najveće njemačke tvrtke u posljednjih su se nekoliko mjeseci ponašale krajnje arogantno. I stvarno su zaprijetile prelaskom u inozemstvo, a novu su vladu optužile da uopće ne namjerava provesti 'reformu'. U novom njemačkom rječniku, 'reforma' je sinonim za sustavni socijalni darwinizam: smanjivanje socijalne pomoći, produljivanje radnog vremena i radnog staža, smanjivanje ulaganja u javnu infrastrukturu, manja zaštita rada i uništavanje socijalne sloge u Njemačkoj. Njemački kapitalisti (sa svojim glasnogovornicima na sveučilišnim katedrama ili među uvodničarima velikih listova) zaključili su da je došlo vrijeme za davanje ultimatuma. Uplašeni početnim poletom nove koalicije, koja je željela poništiti odluke o smanjivanju socijalne pomoći njihova prethodnika, i razbješnjeni Lafontaineovom namjerom da dodatno porezima optereti velike prihode umjesto onih malih, vođe njemačkih kapitalista započeli su gospodarski ekvivalent građanskoga rata. I nitko se nije jače uplašio vladinog poleta od velike skupine socijaldemokrata. Bez ikakvoga kritičkog duha, zbog Blairova snažnog promicanja 'trećega puta' (bez sadržaja), i ignorirajući socijalnu cijenu Clintonova stroja za stvaranje radnih mjesta, ostali su paralizirani, u panici, kad su vidjeli da se njihov vođa drži tradicije njihove stranke. Lafontaine smatra da legitimnost dolazi od birača, a njegovi kolege smatraju da odobravanje treba dolaziti samo od onih koji upravljaju njemačkim i međunarodnim gospodarstvom. A elita međunarodnoga gospodarstva ne samo da vlada proizvodnim sredstvima, nego i sredstvima za uvjeravanje ljudi. Rijetko je kad neki važan političar u nekoj demokratskoj državi postao metom takvih usklađenih napada kao što je to bilo s Lafontaineom. Njegovi kolege, osobito oni u kancelarovom uredu, na sve su uzvratili izuzetno izdajnički. Mogli su se zapitati zašto njemački bankari i industrijalci, koji su 16 godina živjeli pod vladom koja im je bila sklona, nisu bili sposobni stvoriti radna mjeta pa da ne bude nezaposlenosti i podići životni standard svojih sugrađana. Umjesto toga, socijaldemokrati zahtijevaju da im se omogući da budu tehnokracija njemačkih kapitalista. Lafontaine je bio u pravu kad je, prije deset godina, govorio o tome kolika će biti cijena njemačkoga ujedinjenja. A pokazat će se da je u pravu i kad govori o škrtosti i nesposobnosti voditelja njemačkoga gospodarstva. Ali moglo bi se dogoditi da, kad se to jednom zaista shvati, bude prekasno za Europu. Lafontaine je bio najodlučniji i najlucidniji među njemačkim političarima koji su branili Europsku uniju, a imao je isti pogled na gospodarske i socijalne probleme kao i Kohl. Pristao je uz Francusku kako bi Europskoj uniji dao gospodarsku i socijalnu srž. Zatražio je usklađivanje poreznog zakonodavstva kako bi izbjegao mogućnost bježanja europskoga kapitala. Zahtijevao je da Europska središnja banka odgovori na europske potrebe za ulaganjem umjesto da služi monetarističkim opsjednutostima bankara. Predložio je međunarodni nadzor nad tečajnim stopama da svjetsko gospodarstvo ne završi kao brazilsko. Francuzi su se, jasno, zamislili, Britanci pokazuju uglađeno protivljenje, a SAD sve to otvoreno prezire. A račun će sada platiti Francuska. Morat će pregovarati s Velikom Britanijom, koja odbacuje Jospinovo 'gospodarsko vladanje', i s njemački kancelarom koji misli da nešto duguje njemačkim kapitalistima. A kad je riječ o željama Europske unije da se mjeri sa SAD-om, kao gospodarska sila... Budući da ne postoje europske socijalne i gospodarske ustanove, to će i dalje biti samo san. Unatoč tome, najveću će cijenu morati platiti građani Europske unije. Vodit će ih guverneri središnjih banaka koji mrze javnost i Europsko povjerenstvo koje, sve do sada, Europski parlament praktično uopće nije nadzirao. Uvidjet će da su vlade njihovih država sve manje sposobne jamčiti stvaranje radnih mjesta, socijalnu zaštitu i rad javnih služba. Ostavka Europskog povjerenstva samo oslikava njegovu nesposobnost da riješi europsku gospodarsku krizu. Može se dogoditi da se cijela Europa pretvori u jednu veliku Belgiju, u skupinu regija koje su posve nespojive, a veže ih zajednička podložnost multinacionalnom kapitalu. I jedino europsko uvjerenje koje će svi dijeliti bit će velika mržnja prema političkim elitama pojedinih država, podjednako prema liberalima i konzervativcima, demokršćanima i socijalistima. Demokratski deficit u Europskoj uniji, koji je do sada toliko zabrinjavao pisce uvodnika i sveučilišne profesore, sada će poprimiti manje apstraktne i akademske oblike. Nedavni razultati izbora u austrijskoj pokrajini Koruškoj, na kojima je sa 41 posto glasova pobijedio post-nacist Franz Haider, posljedica su uspjeha ksenofobnih kampanja njemačke desnice na izborima u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen, pet tjedana prije toga. Šefovi vlada i ministri Europske unije govore o korupciji i slabom radu Europskoga povjerenstva i međusobno se optužuju u vezi s proračunom Europske unije. Kad jednom prestanu, što oni misle reći svojim građanima o perspektivama takve Europe, u vrijeme kad budu vodili predizbornu kampanju? Europski socijalisti, okupljeni u Milanu, prihvatili su program za stvaranje radnih mjesta i ulaganje koji je napisao premijer jedne male dražve - Portugala. Glavnoga branitelja toga programa, u najvećoj europskoj državi, otjerali su njegovi kolege socijaldemokrati koji mu se nimalo ne žele prikloniti. U takvoj situaciji, kakvo povjerenje može uživati neki socijalistički kandidat u Europskoj uniji? Protivnici Europske unije iskoristit će sljedeće izbore za izjavu da je stvaranje Europske unije opasnost za građane njihovih država. A za to vrijeme, skupina zastupnika u američkome Kongresu, Progresistički odbor Kongresa (podupiru ih sindikati i javne organizacije koje brane građansko društvo), namjeravaju razgovarati s europskim socijalistima kako bi dogovorili zajedničku politiku. Amerikanci predstavljaju tradiciju New Deala i Velikoga društva Demokratske stranke. Ne treba njima Europa da ih uči o prednostima liberalizacije i privatizacije u državi blagostanja, iako oni zaista žele nešto naučiti o europskome socijalnom modelu. Lafontaineov je odlazak istodobno i gubitak za one koji se izvan Europe bore kako bi izbjegli da kapital, taj novi Leviatan, pojede cijeli svijet", piše Norman Birnbaum, profesor Pravnog fakulteta na sveučilištu Georgetown.