ES-OSTAVKE-GOSPODARSTVO ES 17. III.EL PAIS O LAFONTAINEU I EUROPI ŠPANJOLSKAEL PAIS17. III. 1999.Lafontaineov poraz i budućnost Europe"Ostavka Oskara Lafontainea na položaj njemačkog ministra gospodarstva i predsjednika
Socijaldemokratske stranke veliki je poraz zamisli stvaranja demokratske Europske unije u praksi koja bi bila djelotvorna na području gospodarstva, ali u kojoj bi bilo i socijalne pravde. Njezine su posljedice za Njemačku jasne. Socijaldemokratska stranka izgubila je dio svoje moralne biti. Napuštanjem vlastitih tradicija i priklanjanjem umjerenom realizmu, ta stranka ima isto toliko 'kršćanskoga' kao i ideologije oporbenih stranaka. Drugim riječima, vrlo malo. Kraj koalicije sa Zelenima (koji su premalo suvisli, s intelektualnoga gledišta), nećemo morati dugo čekati. Uopće nije važno hoće li socijaldemokrati kasnije odlučivati o stvaranju vlade s liberalima ili s demokršćanima. Ono što je važno jest da, nakon što su istjerali Lafontainea, Schroeder i njegovi kolege dokazuju da su njemački kapitalisti partner kojega se ne usuđuju napasti.Najveće njemačke tvrtke u posljednjih su se nekoliko mjeseci ponašale krajnje arogantno. I stvarno su zaprijetile prelaskom u
ŠPANJOLSKA
EL PAIS
17. III. 1999.
Lafontaineov poraz i budućnost Europe
"Ostavka Oskara Lafontainea na položaj njemačkog ministra
gospodarstva i predsjednika Socijaldemokratske stranke veliki je
poraz zamisli stvaranja demokratske Europske unije u praksi koja bi
bila djelotvorna na području gospodarstva, ali u kojoj bi bilo i
socijalne pravde. Njezine su posljedice za Njemačku jasne.
Socijaldemokratska stranka izgubila je dio svoje moralne biti.
Napuštanjem vlastitih tradicija i priklanjanjem umjerenom
realizmu, ta stranka ima isto toliko 'kršćanskoga' kao i ideologije
oporbenih stranaka. Drugim riječima, vrlo malo. Kraj koalicije sa
Zelenima (koji su premalo suvisli, s intelektualnoga gledišta),
nećemo morati dugo čekati. Uopće nije važno hoće li
socijaldemokrati kasnije odlučivati o stvaranju vlade s liberalima
ili s demokršćanima. Ono što je važno jest da, nakon što su
istjerali Lafontainea, Schroeder i njegovi kolege dokazuju da su
njemački kapitalisti partner kojega se ne usuđuju napasti.
Najveće njemačke tvrtke u posljednjih su se nekoliko mjeseci
ponašale krajnje arogantno. I stvarno su zaprijetile prelaskom u
inozemstvo, a novu su vladu optužile da uopće ne namjerava provesti
'reformu'. U novom njemačkom rječniku, 'reforma' je sinonim za
sustavni socijalni darwinizam: smanjivanje socijalne pomoći,
produljivanje radnog vremena i radnog staža, smanjivanje ulaganja
u javnu infrastrukturu, manja zaštita rada i uništavanje socijalne
sloge u Njemačkoj. Njemački kapitalisti (sa svojim
glasnogovornicima na sveučilišnim katedrama ili među uvodničarima
velikih listova) zaključili su da je došlo vrijeme za davanje
ultimatuma. Uplašeni početnim poletom nove koalicije, koja je
željela poništiti odluke o smanjivanju socijalne pomoći njihova
prethodnika, i razbješnjeni Lafontaineovom namjerom da dodatno
porezima optereti velike prihode umjesto onih malih, vođe
njemačkih kapitalista započeli su gospodarski ekvivalent
građanskoga rata.
I nitko se nije jače uplašio vladinog poleta od velike skupine
socijaldemokrata. Bez ikakvoga kritičkog duha, zbog Blairova
snažnog promicanja 'trećega puta' (bez sadržaja), i ignorirajući
socijalnu cijenu Clintonova stroja za stvaranje radnih mjesta,
ostali su paralizirani, u panici, kad su vidjeli da se njihov vođa
drži tradicije njihove stranke. Lafontaine smatra da legitimnost
dolazi od birača, a njegovi kolege smatraju da odobravanje treba
dolaziti samo od onih koji upravljaju njemačkim i međunarodnim
gospodarstvom. A elita međunarodnoga gospodarstva ne samo da vlada
proizvodnim sredstvima, nego i sredstvima za uvjeravanje ljudi.
Rijetko je kad neki važan političar u nekoj demokratskoj državi
postao metom takvih usklađenih napada kao što je to bilo s
Lafontaineom. Njegovi kolege, osobito oni u kancelarovom uredu, na
sve su uzvratili izuzetno izdajnički. Mogli su se zapitati zašto
njemački bankari i industrijalci, koji su 16 godina živjeli pod
vladom koja im je bila sklona, nisu bili sposobni stvoriti radna
mjeta pa da ne bude nezaposlenosti i podići životni standard svojih
sugrađana. Umjesto toga, socijaldemokrati zahtijevaju da im se
omogući da budu tehnokracija njemačkih kapitalista. Lafontaine je
bio u pravu kad je, prije deset godina, govorio o tome kolika će biti
cijena njemačkoga ujedinjenja. A pokazat će se da je u pravu i kad
govori o škrtosti i nesposobnosti voditelja njemačkoga
gospodarstva.
Ali moglo bi se dogoditi da, kad se to jednom zaista shvati, bude
prekasno za Europu. Lafontaine je bio najodlučniji i najlucidniji
među njemačkim političarima koji su branili Europsku uniju, a imao
je isti pogled na gospodarske i socijalne probleme kao i Kohl.
Pristao je uz Francusku kako bi Europskoj uniji dao gospodarsku i
socijalnu srž. Zatražio je usklađivanje poreznog zakonodavstva
kako bi izbjegao mogućnost bježanja europskoga kapitala.
Zahtijevao je da Europska središnja banka odgovori na europske
potrebe za ulaganjem umjesto da služi monetarističkim
opsjednutostima bankara. Predložio je međunarodni nadzor nad
tečajnim stopama da svjetsko gospodarstvo ne završi kao brazilsko.
Francuzi su se, jasno, zamislili, Britanci pokazuju uglađeno
protivljenje, a SAD sve to otvoreno prezire. A račun će sada platiti
Francuska. Morat će pregovarati s Velikom Britanijom, koja
odbacuje Jospinovo 'gospodarsko vladanje', i s njemački kancelarom
koji misli da nešto duguje njemačkim kapitalistima. A kad je riječ o
željama Europske unije da se mjeri sa SAD-om, kao gospodarska
sila... Budući da ne postoje europske socijalne i gospodarske
ustanove, to će i dalje biti samo san.
Unatoč tome, najveću će cijenu morati platiti građani Europske
unije. Vodit će ih guverneri središnjih banaka koji mrze javnost i
Europsko povjerenstvo koje, sve do sada, Europski parlament
praktično uopće nije nadzirao. Uvidjet će da su vlade njihovih
država sve manje sposobne jamčiti stvaranje radnih mjesta,
socijalnu zaštitu i rad javnih služba. Ostavka Europskog
povjerenstva samo oslikava njegovu nesposobnost da riješi europsku
gospodarsku krizu. Može se dogoditi da se cijela Europa pretvori u
jednu veliku Belgiju, u skupinu regija koje su posve nespojive, a
veže ih zajednička podložnost multinacionalnom kapitalu. I jedino
europsko uvjerenje koje će svi dijeliti bit će velika mržnja prema
političkim elitama pojedinih država, podjednako prema liberalima i
konzervativcima, demokršćanima i socijalistima. Demokratski
deficit u Europskoj uniji, koji je do sada toliko zabrinjavao pisce
uvodnika i sveučilišne profesore, sada će poprimiti manje
apstraktne i akademske oblike.
Nedavni razultati izbora u austrijskoj pokrajini Koruškoj, na
kojima je sa 41 posto glasova pobijedio post-nacist Franz Haider,
posljedica su uspjeha ksenofobnih kampanja njemačke desnice na
izborima u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen, pet tjedana prije
toga. Šefovi vlada i ministri Europske unije govore o korupciji i
slabom radu Europskoga povjerenstva i međusobno se optužuju u vezi
s proračunom Europske unije. Kad jednom prestanu, što oni misle
reći svojim građanima o perspektivama takve Europe, u vrijeme kad
budu vodili predizbornu kampanju?
Europski socijalisti, okupljeni u Milanu, prihvatili su program za
stvaranje radnih mjesta i ulaganje koji je napisao premijer jedne
male dražve - Portugala. Glavnoga branitelja toga programa, u
najvećoj europskoj državi, otjerali su njegovi kolege
socijaldemokrati koji mu se nimalo ne žele prikloniti. U takvoj
situaciji, kakvo povjerenje može uživati neki socijalistički
kandidat u Europskoj uniji? Protivnici Europske unije iskoristit
će sljedeće izbore za izjavu da je stvaranje Europske unije
opasnost za građane njihovih država.
A za to vrijeme, skupina zastupnika u američkome Kongresu,
Progresistički odbor Kongresa (podupiru ih sindikati i javne
organizacije koje brane građansko društvo), namjeravaju
razgovarati s europskim socijalistima kako bi dogovorili
zajedničku politiku. Amerikanci predstavljaju tradiciju New Deala
i Velikoga društva Demokratske stranke. Ne treba njima Europa da ih
uči o prednostima liberalizacije i privatizacije u državi
blagostanja, iako oni zaista žele nešto naučiti o europskome
socijalnom modelu. Lafontaineov je odlazak istodobno i gubitak za
one koji se izvan Europe bore kako bi izbjegli da kapital, taj novi
Leviatan, pojede cijeli svijet", piše Norman Birnbaum, profesor
Pravnog fakulteta na sveučilištu Georgetown.