NJ 17.II.SZ:NJ. IND.-FOND ZA PRISILNI RAD

minal NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. II. 1999. Prošlo je vrijeme izgovora "Povijest treba prihvatiti onakvu kakva jest, a ne onakvu kakvu bismo željeli da jest. Njemačka industrija desetljećima je postupala po drugom načelu. Ponašala se kao da robovski radnici nacional-socijalističkog režima nose naziv 'prisilnih radnika' zato što su zapravo nametnuti tvornicama. Takvim argumentima, koji su pobijani brojnim dokumentima i poveljama, industrija je neprekidno odbacivala zahtjev bivših prisilnih radnika za odštetom. Velike njemačke tvornice desetljećima su hinile nevinost, perući ruke poput Poncija Pilata. Stvari su se napokon promijenile: priopćenje o osnivanju zaklade, objavljeno ovog utorka, označilo je kraj dugotrajnog i sramotnog natezanja. Manageri velikih poduzeća pružili su ruku - kako bi preuzeli moralnu odgovornost. Nitko to ne čini dragovoljno (...) Bez gospodarskog i političkog pritiska SAD, koji je sezao do razine prijetnja bojkotom, 'zajednička izjava' vjerojatno još ne bi bila prihvaćena. Bilo kako bilo, prošlo je vrijeme izgovora i okolišanja. Njemačka poduzeća više ne čekaju da se zahtjevi preživjelih prisilnih radnika riješe 'biološki'. Zahvaljujući, među ostalim, i pritisku nove njemačke vlade, više ne zauzimaju stajalište 'nepovoljnog trenutka', koje su tako dugo zastupale tako brojne njemačke vlade: naime, prije njemačkog ujedinjenja zahtjevi prisilnih radnika da dobiju odštetu bar u vrijednosti nekoliko tisuća maraka grubo su odbačeni uz napomenu da je njihovo ispunjavanje preuranjeno prije sklapanja mirovnog sporazuma. Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke rečeno im je pak da je sada prekasno zbog zastare zahtjeva. Njemački savezni zakon o odšteti svjesno je isključio žrtve nacional- socijalističkih progona u srednjoj i istočnoj Europi - te je stvorena neobična i makabrična situacije da o odšteti nije odlučivala činjenica progona već mjesto stanovanja. Zaklada koja će uskoro biti osnovana pokušava ispraviti i te sramotne pogreške. Njemačka vlada ne bi više trebala oklijevati već treba učiniti ono što je u njezinoj moći. Drugim riječima, mora brzo osnovati saveznu zakladu i kao temeljni financijski kapital upotrijebiti fond koji je na raspolaganje stavila njemačka industrija. Naime, prisilnih radnika nije bilo samo u industriji već i u općinama i kod seljaka. Industrijska poduzeća neće htjeti platiti odštetu za takve prisilne radnike - za njih se mora pobrinuti država i njezina lokalna tijela. Treba pokazati bar još malo pravednosti preživjelim prisilnim radnicima pri kraju njihovih života. Nadalje, treba mobilizirati i dovoljno financijskih sredstava. To će funkcionirati samo ako bude riješena pravna konstrukcija, koja će sudionicima u zakladi osigurati pravnu sigurnost - dakle, zaštititi ih od novih suđenja radi odštete u SAD", napominje Heribert Prantl.