Visoki pokrovitelji skupa su hrvatska Vlada i Zagrebačka nadbiskupija, a skup su pozdravili dekan Filozofskog fakulteta DI Anto Mišić, apostolski nuncij u RH Francisco Javier Lozano, pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, izaslanik generala reda DI Adam Žak, predsjednik isusovačkih Europskih provincija Mark Rotsaert te predsjednik Hrvatske isusovačke provincije Ivan Koprek.
U prvom predavanju "Isusovci jučer i danas u Zagrebu: bitna obilježja isusovačke karizme" dr. Agneza Szabo podsjetila je da su isusovci došli u Zagreb 1606. te, osim pastoralnog i socijalnog djelovanja, te iste godine otvaraju i prvu isusovačku gimnaziju, nekoliko godina kasnije 1667. isusovačku akademiju iz koje će nastati i zagrebačko sveučilište.
Dolaskom u Hrvatsku koja je, po riječima dr. Szabo, bila ostatak ostataka, porobljena od Mlečana i Turaka, isusovci su odigrali veliku ulogu kroz pastoralni rad, pokretanje školstva, poglavito u pisanju udžbenika i leksikona, očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta te pomoći socijalno ugroženom stanovništvu te u misionarskom radu.
Od svih crkvenih redova isusovci su ostavili najviše traga u 17. i 18. st. u Hrvatskoj, u razdoblju baroka, a svjedok tomu je zagrebačka crkva sv. Katarine te brojni barokni spomenici u sjevernoj Hrvatskoj.
Isusovački red ukinula je carica Marija Tereza 1773., a obnovljen je 1815.
Nakon 130 godina, točnije 1902., ponovno dolaze u Zagreb, te iste godine započinje izgradnja bazilike Srca Isusova, središta Hrvatske isusovačke provincije. Osim u Zagrebu, isusovci su djelovali u Rijeci, Osijeku, Dubrovniku i Varaždinu, istaknula je Szabo.
O isusovcima u Zagrebu i njihovim stajalištima prema nacionalnim i socijalnim pitanjima njihova vremena govorio je Ivica Musa, a Jure Krišto u svom se izlaganju osvrnuo se na stav političkih i liberalnih grupacija prema isusovcima u Zagrebu u 20 st., dok je Miroslav Akmadža govorio o političkim progonima i mučenjima zagrebačkih isusovaca te zapljeni njihovih dobara od komunističkih vlasti u desetljećima nakon 1945. godine.