"Iz Hrvatske su u sedamdesetim i osamdesetim godinama dolazili najradikalniji jugocentralistički prijedlozi, od saveznih funkcionara poput Milke Planinc, Ante Markovića i Stipe Šuvara", navodi Rupel koji hrvatski "jugocentralizam" vidi i u tome što je zadnji predsjedavajući u rotirajućem predsjedništvu SFRJ bio sadašnji hrvatski predsjednik.
"Hrvati su (pred raspad Jugoslavije) za razliku od nas Slovenaca imali dvije mogućnosti: da iz Jugoslavije odu ili da ju preuzmu. Na redu da izvrši to preuzimanje bio je Stipe Mesić", navodi Rupel.
Povijesne interpretacije događaja vezanih uz raspad Jugoslavije i nastanak nove situacije na europskom jugoistoku u Sloveniji se tradicionalno koncentriraju u mjesecima pred proslavu Dana državnosti 25. lipnja, kada ih iznose suvremenici tih događaja, tzv. "osamosvojitelji".
Rupel je i u vrijeme raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne Slovenije bio ministar vanjskih poslova, a u svom prilogu tumači i odnose sa hrvatskim "liberalima" i "konzervativcima", te veze svoje tadašnje stranke, Slovenskog demokratskog saveza (SDZ), sa HDZ-om i ostalim strankama u Hrvatskoj.
Rupel u analizi iznosi i poznatu tezu dijela slovenske politike da je Hrvatska u naporima za osamostaljenje Sloveniji bila neophodna jer je povećala kritičnu masu onih koji su bili svjesni opasnosti Miloševića, vojske i velikosrpskog nacionalizma, ali da su Slovenci na kraju ostali sami jer su ih Hrvati izdali.
Rupel u prilogu u tom smislu opet emocionalno opisuje svoj boravak u Zagrebu u slovenskoj delegaciji u vrijeme rata za Sloveniju, kad je u Hrvatskoj organiziran sastanak Europske komisije i slovenskog državnog vodstva o mirnom završetku krize nastale napadom JNA na slovenske granične prijelaze sa Italijom i Austrijom.
"S HDZ-om i Tuđmanom bili smo u odličnim odnosima, čak i prijatelji, sve do početka rata. Tada smo Hrvatima zamjerili da nisu spriječili dolazak JNA iz vojarni prema Sloveniji i da su jedini bili protiv povlačenja jugoslavenske vojske iz Slovenije", piše Rupel, aludirajući na glasovanje u predsjendištvu tadašnje SFRJ kad su srpski i slovenski predstavnici glasovali za povlačenje JNA iz Slovenije u BiH i Crnu Goru.
"Nikad neću zaboraviti zagrebačke sastanke s predstavnicima Europske komisije u vrijeme slovenskog rata, krajem lipnja i početkom srpnja 1991. U Sloveniji je bilo izvanredno stanje, nadvijale su se mračne noći, a na cestama su bile protutenkovske prepreke, dok su u Zagrebu restorani bili osvijetljeni, a ljudi su pjevali i plesali, kao da se nekoliko kilometara daleko ništa posebno ne događa. U Banskim dvorima poslužili su nas biranim pićima i sladoledom", piše Rupel koji je spomenute emocionalno doživljene prizore iz Zagreba proteklo desetljeće i pol već više puta varirao u svojim memoarskim radovima.
"Nakon toga se je kriza iz Slovenije preselila u Hrvatsku i BiH. Hrvati su nam počeli zavidjeti na boljoj situaciji i manjim smetnjama na putu u nezavisnost i međunarodno priznanje. No, sve do 1993. godine u našim je odnosima još prevladavalo prijateljstvo bazirano na tome što smo bili urotnici u vrijeme raspada Jugoslavije, zasnovano na solidarnosti i sličnoj ocjeni međunarodnih prilika", piše Rupel, dodajući da su odnosi poslije toga došli u fazu kad se počelo govoriti o otvorenim pitanjima, od kojih je za Sloveniju najvažnije pitanje granice na moru.
Osvrćući se na polemike u srbijanskom, hrvatskom i slovenskom tisku oko eventualnih ratnih zločina u vrijeme osamostaljenja Slovenije, Rupel navodi da je riječ o pokušajima da se ("umjesto sa zahvalama i čestitkama") nositelji ideje o nezavisnosti, reformama i demokraciji optuže "za raspad Jugoslavije pred nekom arbitražnom ili međunarodnom pravnom ustanovom".