Rašeta je u tzv. RSK stigao u listopadu 1993. po nalogu načelnika generalštaba jugoslavenske vojske, generala Momčila Perišića, gdje je ostao sve do kolovoza 1995. godine. Obavljao je dužnost načelnika informativno-analitičkog odjela glavnog štaba u tzv. RSK, a potom dužnost načelnika vojno-obavještajne službe.
"Martić je u potpunosti uživao podršku VJ dok Milan Babić nije uživao nikakav autoritet kod vojske. Iza politike podrške Martiću stajao je Milošević", kazao je Rašeta.
Prema njegovim riječima, osobno mu je general Aleksandar Dimitrijević, načelnik vojno-obavještajne službe VJ, naložio da se Martiću pruži sva moguća potpora jer je to stav Miloševića.
Da bi ilustrirao utjecaj Miloševića na Martića svjedok je kazao da je mirovni plan Z-4 propao jer ga je Martić po Miloševićevom nalogu odlučno odbacio.
"Pukovnik Mihajlo Knežević je Martiću prenio da je, kako se izrazio, gazda iz Beograda protiv plana Z-4 te da ga se a priori mora odbaciti", kazao je Rašeta. Slobodan Milošević, kako je rekao, imao je ne samo politički utjecaj već i utjecaj nad svim infrastrukturama tzv. RSK, uključujući i vojsku. Njemu su se, naime, suprotno vertikali u vojnoj hijerarhiji, slala i sva izvješća o borbenom djelovanju.
Prisjetio se i predsjedničkih izbora u tzv. RSK 1994. na kojima je pobijedio Milan Babić, ali je "išla reakcija iz Srbije da se izbori ponište". Na ponovljenim je izborima pobijedio Milan Martić. "To su bili namješteni izbori", ustvrdio je Rašeta
Posvjedočio je i da je krajinska vojska bila u stvari izdanak vojske SRJ.
"Bilo je to praktički jedno tkivo na dvije lokacije", kazao je Rašeta, pojasnivši da je VJ krajinskoj vojsci dala i kadrove, naoružanje, sanitet i isplaćivala plaće.
Kao najviše vrhovno tijelo koje je zapovjedalo oružanim snagama naveo je vrhovni savjet obrane tzv. RSK na čijem je čelu, kao vrhovni zapovjednik, bio Milan Martić.
"On je i de facto i de jure bio vrhovni zapovjednik vojske iako nije imao potrebna vojna znanja", rekao je Rašeta. Pojasnio je da je operativno sve poslove odradio stožer pod zapovjedništvom generala Milana Čeleketića, ali da je konačne odluke uvijek donosio Martić.
Glede dokaznog predmeta 95, dokumenta SDB-a sastavljenog 2. svibnja 1995., nakon oslobađanja zapadne Slavonije, Rašeta je izjavio da se radi o granatiranju Zagreba raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem, akciji koju on osobno nije podržavao.
"To oružje nije za precizno pa su pri njegovom korištenju uvijek moguće civilne žrtve. Bila je to odmazda za zapdnu Slavoniju", rekao je Rašeta, dodavši da su bila planirana granatiranja i drugih hrvatskih gradova.
I sam Čeleketić je, u dokumentu od 15. 5. 1995., napisao da je "postupao po doktrini odmazde po odabranim vitalnim ciljevima protivnika".
Zagreb je granatiran 2. i 3. svibnja. U tom napadu je šestero civila poginulo a oko 200 je ranjeno.
Osim za raketiranje Zagreba, ICTY Martića tereti za zločine nad hrvatskim civilima i zločine nad nesrbima u BiH u okviru zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Tužitelj Alex Whiting nastoji dokazati da su "planovi o protjerivanju Hrvata i drugih nesrba bili u samoj srži uspostave tzv. RSK", te da je Martić jedna od ključnih figura u "udruženom zločinačkom pothvatu" na čijem je čelu bio Milošević.