Galbraith, koji je bio veleposlanik SAD-a u Zagrebu od 1993. do 1998., opisao je svoje angažiranje u mirovnom procesu, brojne sastanke s predsjednikom Franjom Tuđmanom i hrvatskim dužnosnicima, te s optuženim Martićem i Milanom Babićem.
U nastavku dokaznog postupka optužbe na suđenju bivšem čelniku pobunjenih hrvatskih Srba, svjedočio je kako je zajedno s ruskim diplomatom Vitalijom Čurkinom od ožujka 1994. vodio pregovore o političkom rješenju u RH, kazavši kako su "Srbi igrali igre", te da Martić, tada predsjednik tzv. RSK, ''nije podržavao taj proces ni plan Z 4'', koji je predviđao široku autonomiju za Krajinu uz reintegraciju zapadne i istočne Slavonije, već je htio da RSK postane dio Srbije ili samostalna država.
Babić, tada ministar vanjskih poslova u Kninu, tek je u ožujku 1995. prihvatio ''pogledati'' plan Z 4, a Martić ga je odbio uzeti u ruke, rekao je svjedok.
''Upozoravao sam ga da će to završiti katastrofalno za RSK i tražio da uđe u pregovore'', kazao je Galbraith, dodajući kako je Martić bio ''u potpunosti izgubljen i ništa nije razumio u međunarodnoj politici i diplomaciji'', te je iz neznanja sve odbijao.
''Martić je bio najbolji prijatelj i suradnik Franje Tuđmana jer mu je dao izgovor za Oluju i nastojanje da u RH više ne bude Srba''.
''Po mom je mišljenju bio čovjek ograničenih sposobnosti i ograničene inteligencije. Odbijao je nagodbu koja bi Srbima omogućila ne samo ostanak već i veliku autonomiju'', kazao je.
U srpnju 1995. vojska RS je zauzela Srebrenicu i Žepu, izvršivši pokolj nad više od 7.000 Bošnjaka, a skupa s vojskom RSK napadala je Bihać, gdje je prijetio novi pokolj, posvjedočio je.
''Izgledalo je da bi Srbi mogli pobijediti i zauzeti novi teritorij ... te da će uslijediti novi val izbjeglica,... što bi dovelo RH u nepovoljan strateški položaj ... To vlada RH ni SAD nisu mogli podnijeti'', kazao je.
Na pitanje predsjedavajućeg suca o stavu SAD prema operaciji Oluja, Galbraith, koji je za nju saznao 21. srpnja na Brijunima, kazao je kako ''nisu imali nikakav stav da li se ta akcija treba izvesti ili ne''.
''SAD nisu osjećale da možemo reći Hrvatima da to ne učine ... Odlučili smo da nećemo dati ni crveno ni zeleno svjetlo, nikakvu naznaku vezano uz tu ofenzivu'', objasnio je.
Galbraith je ispričao i kako se 2. kolovoza u Beogradu sastao s Milanom Babićem koji je tada pristao na gotovo sve uvjete Zagreba za odgodu operacije i na plan Z 4, no idućeg dana Tuđman je izrazio skepsu prema obećanjima i ovlastima Babića i nije želio odgoditi akciju, rekavši da je ''prekasno''.
Galbraith je kazao da je Babić razumio zašto RH želi napasti Krajinu, ali nije razumio zašto njegova vlada napada Bihać.
''Upozorio sam Tuđmana da moraju zaštititi srpske civile i pripadnike mirovnih snaga UN-a na teritoriju RSK'', kazao je.
Galbraith je u sudnici pružio i neposredne dokaze da je Martić naredio raketiranje Zagreba u svibnju 1995.
Na sastanku 24. listopada 1994. Martić mu je najavio da će u slučaju zaoštravanja situacije raketirati Zagreb, te da će ga unaprijed obavijestiti da se skloni.
"Rekao sam mu da ne mogu napustiti veleposlanstvo i otići iz Zagreba i da bi napad raketama bio zločin, jer je jasno prijetio da će napasti Zagreb ako se situacija pogorša", rekao je Galbraith.
Raketiranje Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. bio je ''neselektivni napad u kojem su pogođeni dječja bolnica, HNK i škola'', kazao je svjedok i dodao je to bio ''teroristički napad bez vojnog cilja''.
Martić je optužen za ratne zločine nad hrvatskim civilima u tzv. RSK, za zločine nad nesrbima u BiH i za raketiranje Zagreba.