WASHINGTON TIMES 11. X. KRAJ IGRE U SRBIJI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 11. X. 2000. Kraj igre u Srbiji "Kada se govori o Balkanu, kao što smo već svi trebali do sada naučiti, ima mnogo razloga da se ne bude prekategoričan. Ipak, kako je Slobodan Milošević prihvatio poraz na predsjedničkim izborima u Jugoslaviji, svi komadići su, izgleda, na svome mjestu za ispisivanje posljednjeg poglavlja balkanskih ratova 1990- tih godina. Za američke krojače zakona i studente vanjske politike, ovo bi trebalo biti vrijeme za učenje lekcija. Ovo nije samo mudra vježba radi vježbe same, osim ako (...) na kraju ne otkrijemo da nikakve lekcije nisu naučene. Ovo je relevantno i zbog činjenice da smo tek nekoliko tjedana daleko od predsjedničkih izbora u SAD-u. Što će novi predsjednik i njegovi savjetnici naučiti iz balkanskog iskustva? Hoće li formuliranje politike u slučaju sljedeće krize biti lakše za sljedeću administraciju? Predlažem, stoga, par lekcija koje bi trebalo naučiti iz balkanskih ratova. 1. Prvo bi moglo zapadnom umu biti možda i najteže prihvatiti: neki ljudi zaista ne misle kao mi. Ovo je zaista šteta, (...) no istina jest. Tijekom prošlog desetljeća često smo okretali očima i gunđali - skoro kao dopredsjednik Al Gore - kada su posjetitelji s Balkana svoja objašnjenja započinajli sa 'da biste ovo razumjeli, moramo se vratiti u 12. stoljeće.' Ovo je ubrzo postalo veoma zamorno, no činjenica je da nas je manjak razumijevanja sprječavao da shvatimo dubinu motiva i žurnost prioriteta balkanskih etničkih skupina. Njihov međusobni rat nije imao nikakva logičnog smisla. No u pitanju nije bila logika, često puta to je bila osveta, nacionalni identitet, čast za već stoljećima mrtve pretke. Kao što je to Robert Kaplan bio napisao u 'Balkanskim duhovima', o posjetu pravoslavnoj crkvi, 'Osjećao sam se kao da sam unutar lubanje u kojoj su kolektivna sjećanja ljudi spaljena.' Premalo nas, i svakako premalo onih koji su na vlasti, sposobno je za tu vrstu empatije. I dok su patetična Miloševićeva nastojanja da stvori 'Veliku Srbiju' bila shvatljivija, dužnosnici američke administracije, od Jamesa Bakera do Richarda Hoolbrokea opetovano su podcjenjivali Miloševićevu primitivnu lukavost i okrutnost. 2. Još jednom, činjenica da se nije obraćala pozornost SAD je uvukla u europski sukob. Početna greška američke politike mora se pripisati Bushovoj administraciji. Isto kao što nisu cijenili silu koju je predsjednik Bush nazvao 'suicidalnim nacionalizmom' u bivšem Sovjetskom Savezu, administracija je jednako oklijevala kada je bila suočena s raspadom Jugoslavije. Razumljivo je zbog čega - tko se želi uvući u 'europsko bure baruta' - no nada da će Europljani i UN riješiti problem nije pomogla. Jedna za drugom, eksplozije su se događale u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, s time da se vrlo dobro moglo predvidjeti što će se sljedeće dogoditi, kao što i jest. Zapravo, za Kosovo se toliko dugo vremena znalo da je 'vruće' područje da, kada je eksplodiralo, paradoks je bio u tomu što je ovo sve iznenadilo. 3. Mali koraci su samo stvar pogoršali. Neaktivnost Bushove administracije naslijedila je i Clintonova Bijela Kuća. Tadašnji čelnik većine u Senatu, Bob Dole, morao je u svoje ruke uzeti aktiviranje administracije. Glas Senata za ukidanje embarga koje je SAD nametnula Bosni kako bi im se omogućilo da se sami brane bila je prekretnica. Predsjednik Clinton sada sebi prisvaja zasluge - zajedno s državnom tajnicom Madeleine Albright, što ne treba niti napominjati - za ulogu koju je naša zračna kampanja u Srbiji igrala u svrgavanju Slobodana Miloešvića i zaustavljanju etničkog čišćenja na Kosovu. Ovo je djelomice točno, no točno je i to da smo pomogli legitimizirati Miloševićev režim našim beskrajnim i neuvjerljivim pregovorima i praznim prijetnjama. 4. Sada si ne možemo priuštiti propuštanje prilike. Dok si Amerikanci čestitaju na prošlotjednim događajima - svrgnuću Miloševića - veći dio zasluga pripada srbijanskom narodu koji je odbacio svoj strah. Kao što smo to vidjeli tijekom mirnih prevrata u Središnjoj i Istočnoj Europi 1989. godine, kada se komunističkom režimu zaista suprotstavio vlastiti narod, komunizam se jednostavno srušio. Novoizabrani jugoslavenski predsjednik Koštunica sada konsolidira svoju vlast, a čak i u slučaju da nije tipični pristaša politike Zapada, energično potiče na suradnju s Europom i SAD-om. Tijekom proteklih deset godina, vidjeli smo koliko su takove političke i gospodarske tranzicije složene, a u bivšem Sovjetskom Savezu smo, kao što smo svi toga svjesni, propustili učiniti pozitivne promjene. Sada će biti potrebna potpora novom vodstvu u Beogradu. Danas postoji žurna potreba da se Srbiju uključi u 'obitelj europskih nacija.' Sankcije EU-a se ukidaju a iz Bruxellesa stiže obećanje o pomoći u vrijednosti od 2 milijarde dolara(...). Sada Srbi moraju dati objašnjenje za ratne zločine koje su počinili - iako nisu jedini u ovom susjedstvu. Ipak, ovo treba učiniti ako se želi postići napredak u balkanskoj rekonstrukciji. Vojnici NATO-a možda će tamo ostati još jako dugo, no ako se želi da mir ikad bude samoodrživ, moramo iskoristiti trenutak", piše Helle Bering.