THE NEW YORK TIMES 6. X. SUDBINA JUGOSLAVIJE, SUDBINA EUROPE

THE NEW YORK TIMES 6. X. SUDBINA JUGOSLAVIJE, SUDBINA EUROPE SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 6. X. 2000. Sudbina Jugoslavije, sudbina Europe "Pad Slobodana Miloševića u Jugoslaviji može utrnuti posljednje ostatke Komunističke partije u Istočnoj Europi koji su se pojavili okupacijom Crvene armije 1945. godine. Iako je Titova Jugoslavija prekinula sa Sovjetskim Savezom još 1948., jugoslavenski komunisti u Srbiji nisu se prepustili kontrarevolucionarnom valu iz 1989. koji je uništio druge komunističke režime. Umjesto toga, prihvatili su etnički nacionalizam kao sredstvo kojim će zadržati svoje vile, vikendice i druge simbole moći. Milošević i njegov uži krug suradnika ne samo da su ratni zločinci, ekstremni nacionalisti i mafiozi, nego i mudri birokrati koji znaju kako provesti u djelo krvoločnu politiku. Miloševićev pad mogao bi otvoriti mnoga vrata za rekonstrukciju Srbije, Bosne i Kosova. Pa ipak, pravo pitanje za slijedeću administraciju u Washingtonu biti će manje bivša Jugoslavija koliko integracija čitavog Balkanskog poluotoka, uključujući i Rumunjsku i Bugarsku, u Europu. Jer, trenutno postoje dvije Europe - jugoistočni blok kontinenta je nestabilan, siromašan a političke i gospodarske smjernice uglavnom loše(...). Pobjeda Vojislava Koštunice nad Miloševićem još je jedna indikacija činjenice da je Daytonski mirovni sporazum i 1995. godine, unatoč svojim manama, bio zapravo uspješan. Kolaps kriminalnog režima pokojnog Franje Tuđmana u Hrvatskoj, ako se u Srbiji dogodi slično s Miloševićem, značio bi da Zagreb i Beograd više nisu usmjereni na pričinjanje problema u Bosni, što su prije činili, što, pak, olakšava posao NATO-a koji se tamo nalazi. Hrvatska i Srbija uvijek će pokušavati ostvariti svoje interese Hrvata i Srba u Bosni, na račun ovih drugih kao i bosanskih Muslimana, bez obzira na to tko je na vlasti, demokrat ili autokrat. No ako se te dvije zemlje žele premetnuti u demokracije, moraju prvo konsolidirati vlastitu moć izgradnjom institucija(...). A bez Miloševićeve zaštite, samo je pitanje vremena kada će optuženi ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić biti uhićeni. Isto tako, iako tradicionalni animozitet između Srba i Albanaca na Kosovu neće tek tako nestati, a mogao bi čak i eskalirati jer kosovski Albanci nastavljaju konsolidirati vlastitu moć i kriminalne mreže, demokratska Jugoslavija barem neće više biti pokretač nevolja za NATO na Kosovu u onoj mjeri u kojoj je to prije bila. (...) No bivša je Jugoslavija tek dio Balkana. Sve veći jaz između Središnje Europe i Balkana vidi se u različitim ritmovima razvoja Rumunjske (koja, sa 23 milijuna ljudi, ima više stanovnika od svih republika bivše Jugoslavije zajedno) i Madžarske. Još od ponovnog ujedinjenja Njemačke, prije deset godina, strana ulaganja u Madžarsku bila su šest puta veća od onih u Rumunjsku, unatoč činjenici da je stanovništvo Rumunjske dvaput brojnije od onog Madžarske. Prosječni madžarski mjesečni osobni dohodak više je nego dvaput veći od onog u Rumunjskoj. Osim nekoliko gradskih središta, Rumunjska je more siromaštva, nezaposlenosti, trošnih tvornica. Prvi pravi rumunjski demokratski predsjednik još od početka 20-tog stoljeća, Emil Constantinescu, odlazi nakon četiri godine na vlasti(...). Očekuje se da će na izborima u studenom pobijediti bivši komunisti. Za razliku od bivših komunista koji su se na demokratski način vratili na vlast u Poljskoj, rumunjski komunisti se nisu reformirali. U Bugarskoj, stanje je jednako loša. Nezaposlenost, korupcija i slabi razvoj tako su teški da, prema nedavnim anketama, tek 4 posto očekuje kako će se njihovi životi poboljšati; 67 posto populacije tvrdi kako živi lošije nego prije pada berlinskog zida. Od 1989., gospodarstva katoličkih i protestantskih zemalja- Poljske, Madžarske, Slovenije i Čehoslovačke - rastu brže, ili su barem manje stagnirala, od onih u pravoslavnoj Rumunjskoj, Bugarskoj i Makedonijii te uglavnom muslimanskoj Albaniji. Balkan je oduvijek bio najsiromašnji dio Europe, ali nikada kao sada. Nakon NATO-ova zračnog rata protiv Srbije 1999. godine, tijekom kojega se pokazalo da su Rumunjska i Bugarska lojalni saveznici Zapada, pružajući vojne baze i prava da se leti nad njihovim teritorijem, u tim je zemljama porasla nada da će uskoro uslijediti širokogrudna pomoć. Tamošnji ljudi tvrde da su gorko razočarani. Kraj Miloševićeve ere na Balkan bi donio novu nadu. Milošević nije uspio ne samo zbog toga što se sam preračunao i zbog želje Srba za boljim životom koji bi mogao doći samo uz novi režim, nego i zbog toga što su američke demokratske ideale poduprli i zapadnjački vojni i gospodarski pritisci. NATO-ova zračna kampanja (...) započela je proces koji je - u kombinaciji s gospodarskim sankcijama i pomoći Zapada jugoslavenskoj oporbi - izgleda uklonio Srbiju iz kategorije razbojničkih zemalja. Predsjednik Clinton i državna tajnica Madeleine Albright zaslužuju da im se pripišu zasluge za primjenjivanje realističnog principa da je projiciranje moći preduvjet za širenje vrijednosti neke zemlje. 1930-tih godina, nacisti su primjenjivali vojni pritisak i podupirali lokalne političke stranke na Balkanu novcem, dojavnom službom, tiskanjem novina i drugom sredstvima. Nije iznenađujuće što su tada fašistički ideali bili u uzletu. Ne bismo se trebali zavaravati misleći kako je širenje otvorenih društava na Balkanu i drugdje nužno prirodan proces: radi se o direktnom rezultatu širenja američkih imperijalnih ovlasti (...) koje lokalno stanovništvo sada vidi kao vlastiti interes. Naravno, svijet je prevelik a njegovi problemi presloženi da bi ga stabilizirao američki autoritet, no Balkan(...) je područje koje je sasvim pogodno za našu ekspanziju. Zadatak slijedeće administracije će biti širenje NATO-a do Crnog Mora i sprječavanje da se Balkan zauvijek pridruži Srednjem Istoku. Pad posljednjeg europskog komunističkog diktatora ponudio bi do sada neviđenu priliku, ali ne i rješenje za sadašnju podijeljenost Europe", piše Robert D. Kaplan.