US WT 26.7. KINESKO-RUSKE VEZE I US

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 26. VII. 2000. Obrnuto obuzdavanje "Kinesko-ruski sastanak na vrhu, održan prošloga tjedna, u SAD-u je bio zasjenjen najrazličitijim drugim novostima, i to takvima koje podosta govore o tome koliko su nisko pale vijesti o vanjskoj politici. Bio je tu summit u Camp Davidu, koji nije imao šanse ni u najluđim snovima najvećih optimista, kao i izbor republikanskoga potpredsjedničkoga kandidata. Predsjednikova je supruga, u međuvremenu, bila optužena zbog antisemitizma koji se navodno ogledao u njezinim izjavama prije četvrt stoljeća. Nije onda čudno da je udruživanje Kine i Rusije u protivljenju jednoj od najvažnijih američkih obrambenih inicijativa, Državnoj raketnoj obrani, među svim tim vijestima nekako palo u drugi plan. Ipak, summit je bio dovoljan da nas natjera da se zapitamo je li James Jesus Angleton ipak bio u pravu. Sastanak između ruskoga novog i ambicioznog predsjednika, Vladimira Putina, i kineskog predsjednika Jianga Zemina, sumnjičavcu bi mogao poslužiti kao potvrda da je sovjetsko-kinesko razilaženje 1960-ih i '70-ih godina bilo velika prijevara KGB-ova Odjela za dezinformiranje i da je ono čemu smo danas svjedoci rezultat prirodnog stanja u odnosima između dva najveća suparnika SAD-a na međunarodnoj sceni. Angleton, CIA-in legendarni šef protuobavještajne službe, svoje uvjerenje zasniva na svjedočenju KGB-ova majora Anatolija Golitsina, za kojega je vjerovao da je 'najvrjedniji dezerter koji je ikada stigao na Zapad'. Major Golitsin opisao je osam područja strateškog zavaravanja koje je stvarao KGB kako bi zavarao Zapad, a među njima je bio i lažni ideološki sukob Sovjetskog Saveza i Maove Kine. Ova prijevara, vjerovao je, bila je stvorena da bi omogućila povlačenje sovjetskih tehničkh savjetnika i otvorila vrata Kini da uvozi zapadnu tehnologiju i kredite. Zaista, svršetkom 1960-ih, kinesko-sovjetska suradnja 'isplivala' je kada je u Sjeverni Vijetnam brodovima dovoženo oružje, što je primijetila obavještajna služba SAD-a. Kina i SAD nikada zapravo nisu bili zakleti neprijatelji. Zato je, kada je Richard Nixon proveo svoje glasovito otvaranje prema Kini 1973., što je bila ultimativna vježba realpolitike (...), Angleton bio veoma otvoren u svojoj kritici, zbog koje je navukao na sebe mržnju Henryja Kissingera, oca američke politike prema Kini. Vjerovali Angletonovoj teoriji ili ne, jasno je da su Rusija i Kina uspjele pokopati neslaganja iz prošlosti.(...) Danas, u postkomunističkom razdoblju, Kina i Rusija opet su zajedno i aktivno rade protiv američke dominacije. Godine 1996. predsjednici Jeljcin i Jiang obznanili su svijetu svoje 'strateško partnerstvo'. Dvije zemlje razriješile su svoj dugoročni sukob oko granica 1997. A Kina je bila čvrst saveznik Rusije u njezinu protivljenju širenju NATO-a i američkih vojnih misija, najviše u Bosni i na Kosovu. Kao što stoji u nedavnoj monografiji iz Nixonova centra, 'Američko-kineski odnosi u 21. stoljeću' ('Managing US China Relations in Twenty-First Century'), koju su napisali David M. Lampton i Gregory C. May, 'sa sigurnosnog stajališta, Kina i Rusija sad su usklađenije nego što su to bile gotovo četrdeset godina'. Onima koji se zalažu za američku hegemoniju - a to bi, prema mojem mišljenju, bilo razumno - bilo bi bolje da se naviknu na činjenicu da veliki dio svijeta ne dijeli to stajalište i vjerojatno ni neće u bližoj budućnosti. Prošle godine, naša vojna akcija na Kosovu bila je objekt bijesa Rusije i Kine (...). Ove godine, američki planovi za raketnu obranu bili su povod koji je Ruse i Kineze natjerao da se udruže. Dva su čelnika u zajedničkoj obznani objavili kako osuđuju SAD zbog toga što traži 'jednostrane vojne i sigurnosne prednosti'(...). 'Naše dvije zemlje trenutno dijele zajedničko stajalište glede globalne ravnoteže sigurnosti', kazao je Putin. Jiang je dodao da će se ove dvije zemlje 'zalagati za globalni multipolarni proces i da će utvrditi novi politički i gospodarski poredak.' Obvezao se i na to da će Kina i Rusija 'u potpunosti surađivati u područjima politike, gospodarstva, znanosti i tehnologije, vojnih i međunarodnih pitanja'. Što sve, naravno, za njih zvuči veoma zgodno. Gdje to ostavlja SAD? Proizlazi da smo i dalje u prednosti, što se tiče gospodarstva, da smo točno ondje gdje smo još od Drugoga svjetskog rata. Rusi znaju kako može biti frustrirajuće natjecati se s gospodarskim divom, a Kinezi, koji pomno motre čekajući na znake američkog pada, naći će se u jednako frustrirajućem položaju. Razmislite o ovome: trgovina između Rusije i Kine u prvoj polovici g. 2000. iznosila je samo 3.56 milijarda američkih dolara. Godine 1999. trgovina između SAD-a i Kine iznosila je 94.9 milijarde. Iako su čelnici koji se bave spletkama u Rusiji i Kini definitivno nešto čega trebamo biti svjesni, očito je i to da ako žele gospodarske prednosti trgovanja sa SAD-om, uključujući i Svjetsku banku i zajmove MMF-a(...), ne mogu stići daleko sa svojim spletkarenjem. I dok pletu svoje mreže u cilju zaustavljanja širenja moći SAD-a, mi i dalje imamo pravu prednost - na sreću", piše Helle Bering.