US WP 7. 6. SUVERENA ODGOVORNOST

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. VI. 2000. Suverena odgovornost "Nedavna presuda dvadesetpetorici vojnih i civilnih optuženika u Indoneziji zbog kršenja ljudskih prava u separatističkoj pokrajini Aceh ilustrira složeno pitanje koje potiču kršenja ovoga tipa: bi li zemlje same trebale provoditi istrage kršenja ljudskih prava ili bi takva pitanja trebalo ostaviti međunarodnim sudovima? Skupina stručnjaka UN-a, koja je osnovana kako bi ispitivala prijašnje i ozbiljnije optužbe protiv Indonezije - nasilje u Istočnom Timoru - predložila je da Vijeće sigurnosti osnuje međunarodni sud za ratne zločine (sličan onome koji već postoji za Jugoslaviju i Ruandu) koji bi sudio odgovornima. Za razliku od ovoga, indonežanski odbor stručnjaka za ljudska prava predložio je indonežanskom državnom pravobranitelju da se vojnim čelnicima sudi na indonežanskim sudovima(...). Nema sumnje da su se u Istočnom Timoru dogodila zvjerstva(...) i da bi netko za to trebao odgovarati. No pitanje koje ostaje - tko bi trebao odrediti odgovorne i s kakvim rezultatom - otvara raspravu u kojoj bi indonežanski odgovor mogao postati važan presedan. To nije tek pitanje legalnog procesa; to doseže do središta demokratske teorije i suverene legitimnosti koja iz nje slijedi. Oni koji podupiru međunarodne sudove tvrde kako bi ratnim zločinima ili 'zločinima protiv čovječnosti' trebalo biti suđeno ili u posebnim sudovima koje stvara Vijeće sigurnosti ili u novom Međunarodnom sudu za zločine, ako taj ikada počne djelovati. Nemaju mnogo povjerenja u nacionalne sudove, ili, pak, preferiraju mjere kao što je izručenje Augusta Pinocheta Španjolskoj umjesto da bude izveden pred lice čileanske pravde. Osim toga, mnogi imaju mnogo širi plan: smanjiti neovisne ovlasti država(...) i podvrgnuti nacionalne sklonosti međunarodnim pravilima i zahtjevima. Posljednjih godina, ta je strana rasprave dobila moralnu podršku, što implicira da kritičari ovih prijedloga nisu mnogo više nego suradnici onih koji žele zataškati slučajeve kršenja ljudskih prava. No, suprotna strana, čini se, jača. Njezin je pristup vjera u to da se nacije - uključujući i nove demokracije - moraju suočiti sa stvarnošću vlastitih povijesti. Moraju odrediti moralne, političke i pravne standarde prema kojima žele da im se sudi, implementirati te standarde u održive pravne kodove i institucije, a zatim živjeti s posljedicama vlastitih odluka. Ovo je jedan od načina na koji novonastale demokracije sazrijevaju. Ako im se oduzme pravo da sami donose odluke od ključne važnosti, što je situacija u kojoj se sada nalazi Indonezija, oduzima im se prilika za povijesnu odgovornost. Njihove odluke možda nisu iste koje bi donijeli samouvjereni moralisti, no to je sastavni dio koncepta popularne suverenosti i autonomije. Svatko je slobodan Indoneziji ponuditi savjet, no demokratska odgovornost ove zemlje jest da donosi vlastite odluke(...). Osim toga, gonjenje kriminalaca nije uvijek i svugdje put do odgovornosti. Južna Afrika osnovala je Odbor za istinu i mirenje, kako bi se sačinio što potpuniji povijesni popis zločina apartheida(...). Zemlje istočne i srednje Europe odabrale su 'amneziju' za mnoge koji su tijekom komunističkoga razdoblja bili špijuni(...). Takve odluke mogu biti pravilne ili nepravilne, no svaka zemlja mora sama donijeti vlastite moralne odluke, a zatim živjeti s njihovim posljedicama. Ovo je poznata shema u životima svakog od nas pojedinačno, ujedno i ona na koju bi sve zemlje, naročito one koje teže demokraciji, trebalo potaknuti da ju prihvate. Odbaciti indonežansko preuzimanje odgovornosti za postupke njezinih građana bio bi ne samo elitistički i paternalistički postupak, nego i kršenje osnovnih pretpostavki demokratske vlade. Indoneziji bi trebalo dati prostora koji joj je potreban za suočavanje s onim što se dogodilo u Istočnom Timoru (...) i ne dati joj priliku da bude pošteđena niti boli zbog činjenice da je učinila ono što jest niti lekcije života s onim za što se odlučila", piše John R. Bolton, potpredsjednik American Enterprise Institute.