IT-11.IV.-CORRIERE- O RIJEČI "REFORME"

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 11. IV. 2000. Reforma, riječ koju treba zaboraviti "Banalna je istina da jezik kojim se izražavamo nije neutralan instrument komunikacije. Uporaba ovih ili onih određenih riječi u svijetu koji nas okružuje uvijek utječe na stajališta i ponašanja. Jezik je prepletanje riječi koje, zato što se toliko ljudi njima stalno služi, imaju posljedice na skupni život. Ova, gotovo završena, predizborna kampanja je samo dokaz tomu. (...) Poslušajte političare. Godinama svi stalno predlažu 'reforme'. Svi su 'reformatori'. 'Reformatori' su sindikalisti, industrijalci, novinari, svi žele sve reformirati. Godinama je 'reforma' riječ koja se sve češće pojavljuje u javnom govoru. Prvo pitanje: zašto se to dogodilo? Drugo pitanje: kome koristi? Treće pitanje: koji su učinci? Ako malo pogledamo povijest, lako je doći do porijekla. Reforme, reformizam bili su pojmovi koji su služili tomu da daju identitet socijalističkoj ljevici kad je ova morala praviti razliku od 'revolucionarne' ljevice, one komunističke. Na krajnjoj ljevici bili su revolucionari; kako bi se od njih razlikovali, drugi su sebe nazvali 'reformistima'. I u talijanskoj varijanti 'reformisti' su htjeli iste stvari kao i revolucionari (socijalizam), no služeći se mirnim i demokratskim sredstvima. A željene 'reforme' bile su 'reforme struktura', takve da dubinski mijenjaju 'sustav'. S vremenom je riječ postizala sve veći uspjeh. Revolucionari su na kraju otkrili da je revolucija nemoguća i postali su 'reformisti'. Poslije toga, pošto je izblijedilo sjećanje na porijeklo pojma, i zbog općeg nezadovoljstva stanjem naših institucija, svi su, pa i na desnici, prihvatili rječnik koji je izvorno bio 'socijalistički'. Danas, i već odavno, i Bossiju, Berlusconiju i Finiju nije teško predlagati 'reforme'. Što je u tome loše, kazali bi? Loše je to što ideloško porijeklo pojma, i kada onaj koji ga rabi nije toga svjestan, nastavlja kvariti način spoznavanja problema i ponašanje. Pred problemom ja zapravo mogu zauzeti jedan ili drugi stav: mogu tražiti što ne valja i potom predložiti neku intervenciju (točnu i zaokruženu) za ispravljanje, čija će se djelotvornost utvrditi putem, a koja bi barem djelomično mogla olakšati problem. Ili pak mogu predložiti globalnu reformu, radikalnu, 'strukturalnu', onu koja će, jednom za svagda, riješiti problem. Prvo ponašanje odgovara pragmatičnom mentalitetu. Drugo ideološkom. A budući da jezik kojega rabimo nije neutralan, stalno spominjanje 'reforma' drži nas zavezane za ideološki mentalitet i nagoni nas na intervencije, u raznim područjim narodnoga života, bilo da se radilo o zdravstvu, školi, transportima ili što god želite, koje će radi svoje težnje k radikalnosti, sustavno pogoršavati probleme za koje kažu da ih žele riješiti. Što nas vodi drugom pitanju: kome to koristi? Lako je odgovoriti. Pozivanje na reforme funkcionira kao alibi za sve današnje neuspjehe. Izlaze li iz zatvora određeni mafijaši? Ili, raste li mikrokriminalitet? Problem nije nedjelotvornost ovoga ili onog djelatnika u sektoru, ili, barem neki ustanovljiv problem lošeg funkcioniranja ovoga ili onog odjela. Problem je što još nije napravljena 'reforma pravosuđa', 'reforma sigurnosnog aparata', i tako dalje. (...) I tako dalje za svaki sektor narodnoga života. Učinci su, da dođemo na treće pitanje, općenito štetni. Iz dva razloga. Jer se, na prvom mjestu, time prenosi opći dojam privremenosti: sve je provizorno jer se sve mora reformirati. Prenosi se dojam da zemlja u stvarnosti nije zemlja (sa stabilnošću i trajnosti) nego golemo gradilište ili skup gradilišta, gdje svi lete okolo poput noćnih leptira kako bi reformirali sve što se može reformirati. I prirodno, pošto je svaka institucija u očekivanju 'reforme', ona je delegitimirana, isključena. Vrijednost svakodnevnog upravljanja i administriranja sustavno se umanjuje. S velikim štetama za funkcioniranje svake institucije. (...) Zamisao (strukturalne) reforme treba konačno napustiti kako bi mogli zaboraviti mitove koji su preživjeli doba ideologija. Ideja reforme upućuje zapravo na jednu drugu ideju: onu vladanja, politike, sveznajućih i svemoćnih, koji mogu sve ako žele. Toliko su sveznajući i svemoćni da mogu voditi i vladati od početka do kraja složenim procesima institucionalnih promjena. Po značenju koje joj daje ideologija, 'reforma strukture' je sve u svemu posao za nadljude, bogove i polubogove. Bolje da se toga ostavimo", piše Angelo Panebianco.