US 30. III. WT PUTIN

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 30. III. 2000. Napoleonov kompleks "Nakon izborne pobjede Vladimira Putina, analitičari i vanjskopolitički planeri traže znakove koji pokazuju što taj otresit čovjek smjera. Povjesničaru koji se bavi modernom Europom, međutim, odgovor je očigledan, jer zahtijeva samo jedan pogled na povijest Francuske u 200 godina. Moderna francuska povijest poznata je po svojoj klasičnoj jasnoći faza političkog procesa. Ona pruža pouku o onom što trebamo očekivati u slučaju poslijetotalitarne Rusije", piše Alec Rasizade, viši suradnik Centra za povijesna istraživanja. "Sličnosti između Napoleona Bonaparte i Vladimira Putina nisu ograničene na crte lica i nizak stas. Poklapaju se i trenutak njihova dolaska na političku pozornicu i potreba društva za državnikom toga kalibra. Osim što ih razdvaja 200 godina, okolnosti u Francuskoj poslije revolucije i Rusiji poslije komunizma napadno nalikuju jer, bez obzira na sav tehnološki napredak, priroda čovjeka i ljudskog društva nije se mnogo promijenila, ako se uopće promijenila. Stari povijesni aksiom kaže da, nakon razdoblja revolucionalne promjene, neizbježno stiže razdoblje reakcionarne konsolidacije ili kontrarevolucije. Politički vođa takvog razdoblja treba biti državnički materijal od kakvog je u suvremenoj Rusiji stvoren Vladimir Putin; takav primjer bio je Napoleon u Francuskoj prije 200 godina. Veliki povjesničar Eugene Tarle napisao je u svojoj biografiji o Napoleonu da bi Francuzi, da nije bilo generala Bonapartea, poslije revolucije našli drugoga vođu istog tipa među skupinom mladih francuskih generala koji su dosegli najviše vojne položaje u razdoblju revolucionarnih ratova, uključujući krvav građanski rat u pokrajini Gironde. Jednako tako, Putinov uspon uglavnom je stigao uz rusku potporu, zbog građanskog rata u Čečeniji. Još važnije, rusko društvo kao cjelina umorno je i iscrpljeno od političkog i gospodarskog preokreta, kao što je bilo i francusko prije 200 godina. Rusima je potrebna stabilnost i predvidljivost snažne vlade da bi se uzdigli iz bezdana društveno-gospodarskog jada u koji su ih poslijekomunističke reforme bacile. Da su uvjeti u Rusiji bili stabilniji nego što su bili 1999., vjerojatno bi Putin proživio svoj život kao tek još jedan marljivi časnik KGB-a. No uvjeti su u prošlom desetljeću bili krajnje kaotični. Korupcija, profiterstvo i financijski slom dodani su nedaćama naroda već pogođenog nevoljama dugog prijelaznog razdoblja i nacionalnog poniženja bivše supersile. Vlada mišljenje da će milijuni koji su poduprli čečenski rat pozdraviti novu autokraciju kao jedinu nadu. Isto je raspoloženje nastalo nakon desetljeća terora i nemira tijekom francuske revolucije 1789. - 1799. (...) U nekim su pogledima ruski liberali i reformisti postali žrtve vlastitog uspjeha. Dvojica reformista koji su iz anonimnosti izvukli i promaknuli Putina nestali su, simbolično zatvarajući desetljeće reforma: bivši gradonačelnik Petrograda i njegov bivši profesor Anatolij Sobčak nedavno je umro, a predsjednik Jeljcin naglo je dao ostavku. Putinov izbor na predsjedničku dužnost označit će kraj burnog razdoblja ruske demokratske promjene i početak razdoblja učvršćenja ruske države. Slično je, u jesen 1799., revolucija u Francuskoj završila Bonaparteovim državnim pučem. Rusija je spremna za istu sudbinu; ako ne Putin, drugi će moćnik biti pozvan da dovrši posao. Ne znamo mnogo o Putinu, ali znamo gotovo sve o Napoleonu. Bez obzira koliko je on bio lukav, egoističan i beskrupulozan, znao je da su ljudi umorni od nereda i korupcije, i da žude za povratkom stabilnosti i blagostanja. Poput Napoleona, energični će Putin zadati ono što će se na kraju pokazati kao konačni udarac prijelaznom razdoblju sa svim njegovim odlikama, kakve smo poznavali za Jeljcinova mandata. U općem povijesnom smislu, Putinovo se vladajuće razdoblje može promatrati kao početna faza ruske javne reakcije protiv liberalnih ideala koji su donijeli sve te velike promjene, ali su uništili milijune života devedesetih godina. Putin je već otkrio svoju podvojenost prema demokratskim načelima i običajima, vjerujući možda da će Rusija morati žrtvovati dio demokracije kratkoročno da bi postigla važnije ciljeve državne konsolidacije i gospodarskog i društvenog napretka. Njegov je stvarni cilj sačuvati postignuća koja se slažu s nacionalnom veličinom i vojnom slavom Rusije, i nastavit će razvijati postignuća svojih prethodnika koje je moguće prilagoditi ciljevima koncentrirane vlade. Putin je u otvorenom pismu poručio glasačima da neće tolerirati krug istaknutih financijskih magnata u Rusiji poznatih kao oligarha. Njegovo obećanje odjek je želje velike većine ruskih ljudi. Što se tiče bivših sovjetskih republika, uskrsnuće ruskog nacionalizma zahtijevat će reviziju unutrašnjih granica teritorija bivšega SSSR-a, no bez obnavljanja jedinstvene države sa svim njezinim problemima. Putin je dovoljno pametan da shvati kako je Jeljcinovo načelo u rješavanju toga problema neopozivo. Bez određene političke ideologije, Putin zasigurno ima unaprijed određeno mjesto na čelu suvremene Rusije, jer on je tip vođe kojeg je povijest nepogrješivo izabrala za ulogu u ovom vremenu, sviđalo nam se to ili ne."