US WP 31. III. PUT DO PUTINA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 31. III. 2000. Put do Putina "Svršetkom veljače, kako se približavala prva godišnjica naše intervencije na Kosovu, američki su mirotvorci počeli pretraživati kuće u Mitrovici, tražeći oružje. Dočekali su ih razbojnici koji su na njih bacali kamenje, pa su se vojnici povukli. To je nagrada za našu slavnu pobjedu na Balkanu: policijski zadaci za koje čak i Madeleine Albright, arhitektica rata, priznaje da nema predvidljiva izlaza. (...) Cijena je visoka. Naš boravak na Kosovu i u Bosni već stoji na desetke milijarda dolara, iscrpljujući našu obranu i vojsku (koja je već ionako oslabljena zbog golemih smanjenja proračuna za obranu tijekom prošloga desetljeća)(...). No postoji i druga cijena, manje vidljiva i daleko teža. Rusija se upravo oprostila od demokraciji predanoga, iako hirovitoga, Borisa Jeljcina i prešla u razdoblje 'dikatature zakona' koju obećaje novi predsjednik, bivši agent KGB-a, Vladimir Putin. Putin bi se mogao pokazati demokratom, no čovjek koji je došao na predsjednički položaj uništavanjem Čečenije vjerojatnije će nastaviti kao policajac nacionalne sigurnosti svih Rusa. Kakve to veze ima sa Kosovom? 'Bez Kosova, Putin danas ne bi bio ruski predsjednik', kazao je Dimitri Simes, stručnjak za Rusiju i predsjednik Nixonova središta. Put od Kosova do Putina nije tako teško otkriti. Ide kroz Čečeniju. Amerikanci možda ne vide vezu, no Rusi vide. Rusi su dugo patili od 'afganistansko-čečenskog sindroma', prema kojemu su vjerovali da u lokalnim sukobima ne mogu pobijediti samo upotrebom sile. Kosovo je precizno pokazalo djelotvornost sirove sile. Rusi su djelovali i pod pretpostavkom da žele li biti dobri međunarodni građani, ne mogu sudjelovati u unilateralnoj primjeni sile bez odobrenja međunarodne zajednice. Kosovo ih je izliječilo od te iluzije. I konačno, Rusija je prihvatila širenje NATO-a pod pretpostavkom da će ono ostati, kao i uvijek, obrambeni savez. Zatim, 11 dana nakon uključivanja Mađarske, Poljske i Češke, NATO je otpočeo svoj prvi izvanteritorijalni rat. Rusi su bili dvostruko poniženi jer je Balkan dugo bio njihovo područje utjecaja, a Srbija njihov tradicionalni saveznik. Rezultat je bilo snažno rusko protuameričko i raspoloženje protiv NATO-a. Širenje NATO-a uznemirilo je rusku elitu; Kosovo je zapalilo rusku javnost. Kosovo je u Rusiji stvorilo ono što Simes zove 'nacionalnim sigurnosnim konsenzusom': zahtjevanje jakog čelnika koji bi činio ono što treba u cilju obnove ruskog položaja i statusa. (...) Incident u prištinskoj zračnoj luci, kad su ruski vojnici ispred nosa saveznika ušli na Kosovo, bio je neozbiljan način slanja ove poruke. No potpora koju je ovaj incident uživao kod kuće pokazao je ruskim čelnicima silu novog nacionalizma. Prvi Rus koji je imao koristi od Kosova bio je tadašnji premijer Jevgenij Primakov. No premijer Putin je bio onaj koji je razumio kako to u potpunosti iskoristiti. Primjenjujući lekcije naučene na Kosovu, iskoristio je čečenske provokacije iz susjednog Dagestana kako bi otpočeo svoj okrutni rat s Čečenijom. Rat mu je pribavio golemu popularnost i, konačno, predsjednički položaj. Jedno od prvih Putinovih obećanja jest ponovno izgraditi vojno- industrijski kompleks. Sada će nam biti na vratu četiri godine, no vjerojatno dulje, mnogo dulje. Clintonova vlada nije sposobna razlučiti stablo od šume. Opsjednuta je sporazumima na papiru, kao što je sporazum za kemijsko oružje, koji neće učiniti mnogo za američke interese. Vlada ulaže golem trud u Somaliji, Haitiju, Bosni i Kosovu, mjestima koja su (u najboljem slučaju) od perifernoga interesa za SAD. A važne interese propušta. Sadam Husein vratio se izgrađujući oružje masovne destrukcije. Prijetnje Kine Tajvanu rastu. Američka vojska je raspršena na udaljenim mjestima, po zadaćama od malog značenja. Najvažnije od svega, Rusija, o čijoj sudbini i smjeru ovisi budućnost Istočne Europe i Kaspijske visoravni, došla je pod vlast hladnookog policajca, uništavatelja Čečenije i nasljednika Jurija Andropova, posljednjeg KGB-ovca koji je vladao Rusijom. Takva je cijena politike vlade - činiti dobra djela i ne htjeti gledati činjenicama u oči. Cijenu ćemo plaćati još veoma dugo", piše Charles Krauthammer.