IT-18. VI.LA STAMPA-BUSH I BERLUSCONI

ITALIJA LA STAMPA 18. VI. 2001. Za Busha i Berlusconija počinju ispiti "George W. Bush i Silvio Berlusconi, možda u različitoj mjeri ali ne i na različite načine, bili su protagonisti dva velika zapadnjačka sastanka prošlih dana, u Bruxellesu i Goeteborgu (isključujući naravno skup pobunjenika koji su polurazrušili švedski grad u ime univerzalnog bratstva...). Oba su debitirala na međunarodnoj pozornici. Naravno, Bush je bio u Meksiku i Kanadi, no prvi ozbiljan sudar bio je onaj s glavnim europskim čelnicima, a potom s Rusom Putinom. Za Berlusconija, koji je postao predsjednik vlade 48 sati prije, to je bilo u potpunosti prvo pojavljivanje. Obojica su na čelu vlada desnog centra, obojica su multimilijarderi (Teksašanin po obiteljskom nasljeđu, a Lombardijac uslijed spektakularnog osobnog uspona), i bili su na neki način na ispitu od strane vlada većinom lijevog centra. Obojica su ga prošli i vratili su se zadovoljni u svoja sjedišta, izmijenivši tople iskaze poštovanja i prijateljstva. Do ovdje, sve je u redu. Problem međutim može nastati analizirajući politički i diplomatski put njihovog dvostrukog uspjeha. I Bush i Berlusconi, bolje pogledavši, dobili su široku potporu, ako ne i jednoglasnu, mnogo ublažavajući svoja početna stajališta, vjerojatno i radi utjecaja svojih ministara vanjskih poslova, Colina Powella i Renata Ruggiera, dvije osobe velike uravnoteženosti i međunarodnog iskustva. Bush je postigao nastavak jednog pozornog, vjerojatno kritičkog ali konstruktivnog dijaloga, a ne odrješito odbijanje, glede osjetljivih i proturječnih tema poput proturaketnog štita, protokola iz Kyota o okolišu i pitanja trgovinske konkurencije, odrekavši se 'unilateralističkih', ako ne i ultimativnih, tonova s kojima se prethodno predstavio. Više nego na specifične teme u raspravi ciljao je na njihov opći kontekst. Kako onda odbiti dijalog s čelnikom Supersile? Scenarij se ponovio u Ljubljani na susretu s Putinom. Berlusconi je Bushu i partnerima iz Europske Unije zajamčio 'kontinuitet' talijanske vanjske politike, bilo prema SAD-i i NATO-u, bilo prema perspektivama širenja i snaženja EU-a. Izbjegao je krivi korak 'in extremis' odricanja od europskih partnera po pitanju Kyota, ali je ukazao na njegove nedostatke, na Bushovom pravcu. I kako ga onda kritizirati, kako mu uskratiti povjerenje, bilo iz Washingtona, bilo iz Bruxellesa? Problem je, i za Busha i za Berlusconija, koliko će to trajati, ako će se i kada s općenitih izjava prijeći na konkretne odluke. Za Busha to pitanje znači treba li i kako nastaviti strateški i ekološki zaokret, makar i u suprotnosti s Parizom, Berlinom i Moskvom. Za Berlusconija znači kako postaviti Italiju bilo pred 'američkim prijateljem', bilo pred drugim velikima EU-a, koji nisu samo Velika Britanija i Španjolska, saveznici po sklonostima rimskom desnom centru, nego i Francuska, a još više Njemačka, koja je preostali motor stvarne integracije, bez koje nema vjerodostojnog, nepodređenog, odnosa sa Supersilom. Sve u svemu prvi je ispit položen, no dolazi ih još mnogo i teških", piše Aldo Rizzo.