IHT 4. VI. SLABA VANJSKA POLITIKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 4. VI. 2001. Slaba vanjska politika "Predsjednik George W. Bush obećao je vanjsku politiku koju će obilježavati skromnost i poniznost. Skromnost kada je posrijedi ponašanje i poniznost kada je u pitanju stil dobro su došli. No nakon dobrih pet mjeseci na vlasti, imamo razloga brinuti zbog skromnosti ciljeva i siromaštva svrhovitosti. Nitko ne proturječi tome kako bi osnovni cilj američke vanjske politike trebao biti nacionalni interes Amerike. No ako je taj interes definiran usko, politika će tijekom vremena vjerojatno biti neuspješna. SAD je, sviđalo se to nama ili ne, najmoćnija zemlja na svijetu. Ako svoju moć koristi u ime ciljeva i vrijednosti koje dijele i drugi- slobode, demokracije, napretka- SAD će dobiti podršku, ne uvijek no u većini slučajeva. Ako se bude smatralo da se ponaša uglavnom sebično, njegova će moć biti smatrana odbojnom a njegova učinkovitost, čak i u slučajevima kada djeluje u vlastitim sebičnim interesima, vremenom će oslabiti. Neki su konzervativci naviještali voljnost mlade administracije da djeluje unilateralno. Ovo vide kao povratak hrabrosti Reaganove ere. Unilateralizam je osvježavajući ako znači nedvosmisleno progovaranje o neprikladnim sporazumima ili krivo vođenim politikama. Sporazum iz Kyota glede globalnog zatopljenja, povlačenje iz kojeg je Bushu donijelo tako mnogo kritika, zaista je pun grešaka. Nitko nije u stanju ispuniti ciljeve koju su u njemu zacrtani do 2012. godine, niti Europljani (...); pa ipak su jedva dočekali moralizirati i kritizirati Amerikance zbog toga što se ne pretvaraju kako je ovo moguće. No povlačenje iz sporazuma samo po sebi nije politika. Administracija treba pokazati da globalno zatopljenje shvaća ozbiljno i da radi na boljim rješenjima. Isto vrijedi, općenito govoreći, i za unilateralizam; on sam po sebi nije cilj. Prava vrsta unilateralizma utjelovljena je u obećanju prvog predsjednika Georgea Busha da će osloboditi Kuvajt od iračke invazije, uz pomoć saveznika, ako to bude moguće, a bez njih ako to bude nužno. Da je čekao sve saveznike, ništa se ne bi dogodilo. No cilj, kao i rezultat predstavljali su zdravi multilateralizam, pod čelništvom SAD-a. Tradicionalno, isticalo se, saveznici nam popuštaju iz straha - od zajedničkog neprijatelja ili od njihova snažnijeg saveznika. Danas je zajednički neprijatelj (Sovjetski Savez) nestao, a supersila ne vrši prisilu ni nad kim, bar ne prečesto. Ovo ostavlja, kao temelje za uspješni savez, samo apele na zajedničke ideale koji su u skladu s nacionalnim interesima SAD-a. Nadamo se da će takovi ideali imati naglašeno mjesto u Bushovoj politici. On u svakom slučaju zaziva vrijednosti slobode i demokracije. Sastao se s Dalaj Lamom i kao jedan od svojih osnovnih ciljeva iznio rad na slobodnoj trgovini. Državni tajnik Colin Powell zalaže se za razvoj i demokraciju, a ovo je posebice vrijedilo tijekom njegova nedavnog puta u Afriku. No stanje ima i svoju drugu stranu: administracija je iskazala nevoljkost da ode u ili ostane u dijelovima svijeta kojima je potrebna pomoć: na Balkanu, na Srednjem Istoku, u Sjevernoj Irskoj, u Sijera Leoneu. Nije puno povećala proračun za vojnu ili pomoć za inozemne zemlje. Ministar obrane, Donald Rumsfeld odaje dojam, možda krivi, zaokupljenosti povlačenjem snaga - s Balkana, sa Sinajskog poluotoka, iz Njemačke. Osnovni cilj politike administracije jest uvjeriti druge da prihvate raketnu obranu. (...) Administracija tvrdi kako na umu ima nešto mnogo veće i opsežnije, prekrajanje nuklearne strategije od koje bi koristi imali i saveznici. No svoje tvrdnje tek treba dokazati. Vanjska politika predsjednika Busha daleko je od svog konačnog oblika. Njegov put u Europu ovog mjeseca nudi novu priliku za definiranje. Ono što za sada djeluje kao snažni impuls da se stvari čine različito od načina na koji ih je radio Bill Clinton izblijedit će, a drugi će impulsi ojačati. Nadamo se da će uključivati snažnu predanost promicanju slobode u područjima u kojima je ona ugrožena, od Ukrajine do Indonezije; zaštitu demokracije ondje gdje se ona ukorijenila, od Estonije do Tajvana; i borbu za slobodu tamo gdje ona još ne postoji, od Bjelorusije do Kine. U suprotnom, koja je svrha jačanja obrane i održavanja saveza- same vanjske politike? Ako šira svrha ne postoji, ako administracija ne nastoji, ma kako skromno, oblikovati svijet, drugi će preuzeti ovaj zadatak, i to na štetu Amerike", stoji u uvodniku 'The Washington Post'-a a prenosi list.