IT-US-supersile-predsjednici-Politika IT-11.VI. LA STAMPA- BUSH U EUROPI ITALIJALA STAMPA11. VI. 2001.Bush ne može sve sam"George W. Bush danas u Španjolskoj počinje svoje prvo putovanje u Europu koje će se zaključiti, nakon etape u
Švedskoj na skupu na vrhu Europske Unije, u subotu u Sloveniji susretom s Putinom Unije. Još prije 9-10 godina, u vrijeme Busha oca, jedan takav put imao bi posve drugo značenje: supersila pobjednica Hladnog rata dobila bi počasti od saveznika pa i bivše supersile rivala, Rusije, već lišene svojeg imperija i ovisne od zapadne pomoći, a dijalog bi bio gotovo jednosmjeran. Sada se Bush sin nalazi pred suočavanjem s mnogo složenijim stanjem preko Atlantika, ako ne i konfliktnim, od nezadovoljstava EU-a radi niza problema do moskovskih ambicija sile koje se ponovno rađaju.(...)Krenimo od čistih političkih problema. Za njih čvrstu odgovornost nosi upravo novi čelnik Bijele kuće, radi 'unilateralističkog' pristupa odnosima sa saveznicima u NATO-u, samom Rusijom, tijekom i nakon predizborne kampanje, odluke da se bez obzira na sve nastavi prema strateškoj reviziji, usredotočenoj na proturaketnu obranu, otvorenog nepovjerenja spram makar i sramežljive europske vojne
ITALIJA
LA STAMPA
11. VI. 2001.
Bush ne može sve sam
"George W. Bush danas u Španjolskoj počinje svoje prvo putovanje u
Europu koje će se zaključiti, nakon etape u Švedskoj na skupu na
vrhu Europske Unije, u subotu u Sloveniji susretom s Putinom Unije.
Još prije 9-10 godina, u vrijeme Busha oca, jedan takav put imao bi
posve drugo značenje: supersila pobjednica Hladnog rata dobila bi
počasti od saveznika pa i bivše supersile rivala, Rusije, već
lišene svojeg imperija i ovisne od zapadne pomoći, a dijalog bi bio
gotovo jednosmjeran. Sada se Bush sin nalazi pred suočavanjem s
mnogo složenijim stanjem preko Atlantika, ako ne i konfliktnim, od
nezadovoljstava EU-a radi niza problema do moskovskih ambicija
sile koje se ponovno rađaju.(...)
Krenimo od čistih političkih problema. Za njih čvrstu odgovornost
nosi upravo novi čelnik Bijele kuće, radi 'unilateralističkog'
pristupa odnosima sa saveznicima u NATO-u, samom Rusijom, tijekom i
nakon predizborne kampanje, odluke da se bez obzira na sve nastavi
prema strateškoj reviziji, usredotočenoj na proturaketnu obranu,
otvorenog nepovjerenja spram makar i sramežljive europske vojne
autonomije, dok se prijetilo povlačenjem vojnika SAD-a s Balkana,
izokretanjem američkog stajališta glede 'protokola iz Kyota' radi
zaštite klime, nepopustljive linije protiv strane trgovinske
konkurencije (sada glede čelika), i tako dalje.
Treba ipak kazati da nakon početnih stajališta nikada nije
slijedila jedna dosljedna politika, isto tako nepopustljiva, te o
tome treba razmisliti u zajedničkom interesu. Thomas Friedman,
poznati komentator New York Timesa kaže: Bush je krenuo s vanjskom
politikom 'tipa A', potom ju je u sudaru s međunarodnom stvarnošću
pretvorio u politiku 'tipa B', no 'ako A više B čini C, što je onda
C?'. Odnosno, što je stvarna vanjska politika ove Administracije. A
to će u mnogome ovisiti od Bushovih sugovornika.
Prirodno, ne miješamo Rusiju s EU-om. Putin može snažno igrati
svoje karte, no pokazujući razboritost (primjerice ne treba
pokušavati staru rusko-sovjetsku igru razdvajanja Europe od
Amerike). EU koji je koristio mnogo razboritosti, treba dokazati
snagu. Znajući da, kao što kaže Rice, jedna supersila ne može sve
sama, nego su joj 'potrebni veliki partneri'. Eto, Europa se mora
pokazati upravo takvom kako bi mogla utjecati na supersilu i voditi
dijalog s Rusijom na pozitivan način. Hoće li uspjeti? To se pita,
pretpostavljam, i Bush", piše Aldo Rizzo.