IHT 26. IV. MULTIETNIČKA I DAYTONSKA BIH NIJE ODRŽIVA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. IV. 2001. Veliki nedovršeni posao jugoistočne Europe "Izbori koji su prošle nedjelje održani u Crnoj Gori krnju Jugoslaviju i dalje drže u neizvjesnoj situaciji. Kako su birači ravnomjerno raspoređeni na one za i protiv neovisnosti, savez Srbije i Crne Gore šepat će još neko vrijeme, no postojeći odnos između dvije preostale jugoslavenske republike i dalje je neodrživ a možda i neprikladan za reformiranje. Uklanjanje Slobodana Miloševića nije riješilo ključni strukturni problem Jugoslavije. Ustav koji je nametnuo 1992. godine nije prikladan za modernu, demokratsku državu. Preciznije rečeno, ne može uslišati legitimne težnje 2 milijuna Albanaca na Kosovu, koje je još uvijek dio Srbije, iako je trenutno protektorat UN-a. Rješavanje statusa i međuodnosa Srbije, Kosova i Crne Gore veliki je nedovršeni posao jugoistočne Europe. Dok on ne bude obavljen, politika će i dalje biti zatrovana ekstremističkim nacionalizmom. Vlasništvo i druga osnovna prava ostat će nejasni, što će svakako odbiti strane ulagače. Život nakon Miloševića nikako ne znači automatski kraj krize u drugim dijelovima Balkana. Dok bosanski Hrvati izražavaju otvoreni revolt a bosanski Srbi svoje nade polažu u nove nacionalističke čelnike u Beogradu, budućnost Bosne i dalje je neizvjesna. Čak i Makedonija, koja je dugo vremena djelovala mirno, prošloga je mjeseca eskalirala u civilni rat, u sklopu kojeg je vojska stupila u akciju protiv albanskih pobunjenika. Te krize hrane se nedostatkom međunarodne hrabrosti i izdržljivosti. U Bosni se govori o povlačenju vojnika. U nekim ključnim zapadnim prijestolnicama prevladavajuće je raspoloženje, nažalost, ono za diobu i to na temelju tvrdnji da multietnička država izumljena u Daytonu nije izliječila bosanske rane i da to nikada neće ni moći. Za Kosovo održivost mora značiti formalizaciju, na principijelan način, raskida sa Srbijom. No već sama složenost ostvarivanja ovog paralizirala je međunarodnu zajednicu. Osim u slučaju da se akcija s ciljem ostvarivanja istinske samouprave ubrza, što bi, pak, značilo polaganje temelja za ozbiljne konačne rasprave o statusu, misija predvođena UN-om postajat će sve sukobljenija s albanskom većinom- i jednako nesposobna zaštiti srbijanske i romske manjine jednako kao što je to sada. O svim tim pitanjima naširoko se raspravlja u opsežnom izvješću 'Međunarodne krizne skupine' (International Crisis Group): After Milošević: A Practical Agenda for Lasting Peace in the Balkans ('Nakon Miloševića: praktični plan za trajni mir na Balkanu'). Tvrdi se da trajni mir ovisi o institucionalnim promjenama, da pitanja budućeg i konačnog statusa treba riješiti prije ili kasnije, da situacija svake balkanske zemlje ima vlastitu jedinstvenu dinamiku i da međunarodna politika ne može nastaviti biti neodređena i nervozna. Nade da Jugoslavija nekako može biti preustrojena kao relativno slobodna federacija ili konfederacija, gotovo bez središnjih vlasti, popularna je u Beogradu i u zapadnim prijestolnicama no veoma je daleko od političke realnosti. Ni Crna Gora ni Srbija ne žele ući u bilo kakvu prekrojenu federaciju, dok Kosovo ne želi imati išta sa Srbijom. Postoje višestruki ustavni modeli koji mogu poslužiti kao predložak za Srbiju i Crnu Goru. Dvije države moraju riješiti pitanje monetarne politike, poreza i pitanja okoliša, pronaći načine suradnje glede mirovina, zdravstva i obrazovanja. Međunarodna zajednica bi im trebala pomoći da postignu sporazum- i ne bi se trebala uzrujavati ako ovo uključuje neovisnost. Strahovi da bi ostvarivanje neovisnosti Crne Gore u toj zemlji rezultiralo civilnim ratom, nezaustavljivim efektom domina drugdje u regiji, političkom nestabilnosti u Beogradu i lošim utjecajem na autoritet administratora na Kosovu- sve je ovo uvelike preuveličano. Kosovo je mnogo veći izazov. Sve dok se Albanci boje a Srbi nadaju da bi se beogradski režim mogao vratiti, svaka od strana pripremat će se i psihološki i praktično za slijedeći rat, skrećući pažnju s ostalih političkih, gospodarskih i društvenih problema. Sada treba poduzeti tri koraka naprijed. Prvi jest brzo utvrditi, na osnovi izbora koji su održani prošle jeseni, puni sistem demokratske i autonomne samouprave, kao što je obećavala Rezolucija 1244 Vijeća Sigurnosti. Drugi jest utvrditi cilj za 'politički proces s ciljem određivanja konačnog statusa Kosova' kojega predviđa 1244. Najočitiji kandidat jest međunarodni sastanak sličan onome koji su pregovarači iz Rambouilleta željeli za 2002. godinu, kojega bi predvodila Skupina 8 ili Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi. Treći jest ozbiljno savjetovanje s ciljem ostvarivanja konačnog sporazuma. Prilagodba granica ne bi trebala biti isključena ako se o njoj odluči mirno. (...) Najprikladniji status za Kosovo bio bi 'uvjetna neovisnost', koja bi uključivala razdoblje međunarodnog skrbništva i neka trajna ograničenja glede suverenih akcija. U Bosni i Makedoniji, najpotrebnije je očuvanje teritorijalnog integriteta i principa multietničnosti. S izazovom izgradnje državnih institucija i sistematičnog uništavanja osnova ekstremnih nacionalista suočilo se barem u Bosni, no međunarodna uključenost više je no ikad potrebna da se ovo i dovrši. Ovdje, kao i drugdje na Balkanu, trajni mir neće doći sam po sebi", piše Gareth Evans.