FRANC-LE MONDE OD 5.12.02. NATO I AMERIČKA PREVLAST U SVIJETU

FRANCUSKA LE MONDE 5.XII.2002. NATO, oruđe američkog poslanja na Zemlji "Sjevernoatlantski savez u službi poslanja Sjedinjenih Država na Zemlji? Upravo se to neupadljivo dogodilo u Pragu, koncem studenog, na 19. NATO-ovu susretu na vrhu. Možemo zaključiti da je taj cilj zapravo, više-manje, ostvaren: od osnutka saveza prije pedeset tri godine, Amerika je zahvaljujući svom utjecaju i vojnoj i gospodarskoj ovisnosti svojih partnera, mogla nametnuti svoja stajališta u svim važnim odlukama koje je Vijeće Sjevernoatlantskog saveza donosilo u zadnjih nekoliko desetaka godina. Međutim, u Pragu je svladana još jedna važna etapa u prilagodbi NATO-ovih snaga i zadaća američkim. Službeno, sve je proteklo po planu: savez se proširio na sedam zemalja bivšeg komunističkog bloka i najavio temeljitu obnovu kako bi opravdao svoje postojanje u prilikama terorističkih prijetnja i širenja oružja za masovno uništavanje. To je vrh ledenog brijega. U biti, savez je pronašao način kako uspješnije odgovoriti na ograničenu stratešku ulogu koju mu Washington želi namijeniti. Zacijelo nije imao drugog izbora: nakon 11.IX.2001., poučen iskustvom s Kosova koje je bacilo izravno svjetlo na teškoće u njegovu djelovanju, Amerikanci su gurnuli NATO u drugi plan. Za borbu protiv Al Qaide u Afganistanu radije su pojedinačno birali saveznike, primjenjujući tako novu doktrinu u djelovanju saveza: 'Zadaća određuje koaliciju'. NATO nije dovršio svoju preobrazbu za moguću vojnu operaciju u Iraku i zato će još jednom biti izvan velikog sukoba. Barem jedna škola mišljenja u Washingtonu drži da NATO danas nije djelotvoran kao zajednička vojna organizacija. On je još uvijek koristan jer može dokrajčiti Hladni rat, okupljajući zemlje koje su nekad bile pod okriljem Moskve i kao sustav političkog dijaloga s Rusijom. No njegov je razlog postojanja da potiče Europljane na modernizaciju vojske - koliko je moguće, kupujući američko - kako bi bili kadri da prema potrebi, u ovom ili onom dijelu svijeta (Balkan, Afganistan, itd.) ponesu breme svjetske sigurnosti koje pritišće pleća Amerike. Nakon 11.IX. SAD je započeo rat protiv terorizma i neprijatelja koje si je izabrao, a njihovi prioriteti nisu više u Europi. U tom su smislu Amerikanci predložili Europljanima, koje su dugo optuživali da nedovoljnim izdvajanjem za vojsku potkopavaju ugled saveza, rješenje kojim bi istodobno mogli zaobići proračunsku stegu, vratiti smisao savezu koji sumnja u sebe i zadovoljiti potrebe Washingtona. Osnutak NATO-ovih snaga za djelovanje, specijalizacija članica prema vlastitim mogućnostima i vojnim posebnostima, geostrateški razmjeri saveza koji se širi od Baltika do Balkana i koji se oslobodio stare zamisli o svom povijesnom euroatlantskom području upletanja, sve to pogoduje američkom planu. Europljani, prezadovoljni što svoju sigurnost i dalje mogu stavljati pod američki kišobran, želeći uštedjeti na obrani na račun drugih državnih prioriteta, rado su pristali. NATO-ovo širenje koje pridonosi stabilizaciji Starog Kontinenta, nedvojbeno je rješenje za sukobe koji su dugo mučili Europu i zato je u interesu Europske unije koja, proširujući se na dvadeset pet članica, primjenjuje istu strategiju. Širenje područja saveza je važan dio u geopolitičkoj slagalici Washingtona koji neprestano širi svoj utjecaj jačajući partnerske veze s bivšim sovjetskim republikama i šaljući vojnike u srednju Aziju i na Kavkaz. Kina koja je prvi put uspostavila službene veze s NATO-ovim glavnim tajnikom lordom Robertsonom, pita se što je ta velika nova igra, dok Rusija tek službeno prosvjeduje što sada graniči s članicama NATO-a. Činjenica da na sjednicama vijeća NATO-Rusija riječ 'Čečenija' nije ni izgovorena, ide u prilog tom posadašnjenju. Europske zemlje mogle bi se pomiriti sa sudbinom i pristati da njihove oružane snage budu dopuna američkim. Ali i one su započele velik projekt koji će vjerojatno biti najveći čimbenik izgradnje europske građevine nakon zajedničke valute, europsku politiku sigurnosti i obrane (PESD). U svezi s tim nije nestalo nepovjerenje Pentagona i dijela američke uprave. Primijetiti da su NATO-ove snage za djelovanje izravni suparnik europskim snagama za brzo djelovanje ne znači biti pristaša teorije urote. Znači li to pak da Washington u NATO-u želi osnovati europsku 'legiju stranaca'? Izraz nije prihvaćen, uz obrazloženje da odluka o primjeni snaga saveza za djelovanje može biti samo rezultat jednoglasne odluke članica Sjevernoatlantskog vijeća... u kojemu Amerikanci zadaju ton. Da bi utvrdili pravu politiku sigurnosti i obrane, Europljani moraju uvjeriti rođake s istoka koji ulaze u NATO i u Europsku uniju, da se, osim zaštite koju nudi Washington, budućnost njihove sigurnosti temelji na kontinentalnom projektu. No Petnaestorica moraju rasvjetliti neke stvari: u Saint-Malou, 1998., Francuzi i Britanci su u hinjenoj transparentnosti donijeli na svijet europsku obranu. Prvi su pristali uz prvotnu zamisao: europska obrana koja se treba 'osamostaliti'; dok drugi predviđaju njezinu primjenu samo u sklopu tijesne suradnje s NATO-om i s SAD-om. Može li Velika Britanija i dalje sjediti na dvjema stolicama, između atlantske i europske solidarnosti? Podastirući Konventu o budućnosti Europe prijedlog koji je izradila zajedno s Njemačkom Francuska će natjerati Britance da se očituju. Nije riječ o tomu da se trebaju odreći NATO-a, već da prestanu biti malodušni u svezi s europskom obranom. Cijena tih pojašnjenja na političkom bi planu mogla biti velika, ali bez nje nije moguć otpor novom 'soft' gospodstvu Amerike", piše Laurent Zecchini.