US-CSM 25. XI. O PREUSTROJU SVIJETA

i SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 25. XI. 2002. Prije no što SAD preustroji svijet, trijezno razmisliti o cijeni tog poduhvata "Strah država od drugih suparničkih država tjera ih na stalno gomilanje vojne snage, na što, pak, suparnici odgovaraju podvostručavanjem vlastitih sigurnosnih napora... i tako dalje u klasičnoj utrci oružjem koju politički znanstvenici nazivaju 'sigurnosna dilema'. Bushova vlada sada nam govori kako je naš nacionalni cilj riješiti sigurnosnu dvojbu tako da nagomilamo toliko vojne moći da nam se nikakav potencijalni suparnik nikada neće ni pokušati suprotstaviti. Možda je ovo izvedivo, odnosno nitko ne može biti siguran da nije. Možda je to čak i dobra ideja jer, ako bude uspješna, jednim udarcem ubit ćemo dvije muhe - okončat ćemo utrku oružjem i ponovno djelovati nepovredivo, kao što je to bio slučaj tijekom velikog dijela američke povijesti. Osim toga, naša nepovrediva vojna snaga dala bi nam pravo propovijedati i prenositi naše gospodarske, političke i moralne vrijednosti i vrline - što je također već dugo cilj američke vanjske politike. Amerikanci navodno smatraju kako bi washingtonsko benevolentno i učinkovito vodstvo svijetu trebalo osigurati dugo priželjkivani mir i stabilnost koji su potrebni kako bi se promicali napredak i zadovoljstvo svih. Treba, međutim, postaviti neka pitanja. Prvo pitanje je neugodno za Amerikance: poštuju li i priželjkuju naš sustav vrijednosti i naše vrline, za razliku od našeg bogatstva i popularne kulture, zaista svi? I, unatoč Bushovom ritualnom ponavljanju američkih vrlina, bi li svijet zaista bio bolji da SAD nema suparnika? Čak i ako se s pravom ponosimo američkom ulogom u pomaganju ustrojavanja svijeta nakon Drugog svjetskog rata, znamo da smo počinili neke goleme greške. Grozimo se ideje o čak i benevolentnoj diktaturi a, u domaćoj politici, priznajemo važnost uloge oporbe. Ne vrijedi li isto i za ostatak svijeta? Ne bismo li imali veće koristi od svijeta u kojem bi nam se povremeno netko suprotstavio i pozvao nas na odgovornost? Drugo i konkretnije pitanje tiče se činjenice da je međunarodno društvo organizirano na temelju suverenih država. Pojedinci su važni u određenoj mjeri a međunarodne organizacije ponekad igraju važne međunarodne uloge, no pojedinci i većina organizacija svoje interese na svjetskoj pozornici ostvaruju upravo kroz nacionalne države. U novom američkom imperiju, te države ne bi imale načina na koji bi se mogle učinkovito suprotstaviti SAD-u, barem u pogledu političkih i sigurnosnih pitanja. Umjesto da kontaktiramo s vladama s kojima možemo pregovarati i koje možemo, ako to bude nužno, pozvati na odgovornost, sučeljavali bismo se izravno s našim protivnicima, kao pojedinci ili manje skupine. Ovo već možemo vidjeti na Bliskom Istoku, u kojem je dominacija Izraela tolika da se ne može niti zamisliti ikakva palestinska vlada koja bi se oduprla izraelskom pritisku. Palestinci, kao pojedinci, i nevladine skupine koje imaju potporu palestinske vlade stoga su se okrenuli oružju onih koji nemaju pravo glasa i moć - terorizmu. No, postoji i drukčija sigurnosna dvojba, kojoj se Izrael nije sposoban učinkovito suprotstaviti i koja prijeti našoj državi - terorizam. Nema razloga da pretpostavimo da ćemo biti učinkovitiji od Izraelaca u osmišljavanju strategije za borbu protiv terorizma koji bi, u našem slučaju, imao svjetske razmjere. Harvardski znanstvenik Joseph Nye tvrdi kako SAD-u, kao i Rimu, ne prijeti suparnički imperij, nego bezbrojne sitne rane. Ovo su pitanja od izvanredne nacionalne važnosti a vladi treba čestitati jer je svoje karte položila na stol. Možemo se samo nadati da je ozbiljna u pogledu svoje namjere da nas uključi u nacionalnu raspravu koju takva pitanja zaslužuju. Prije nego se uhvatimo preustrojavanja svijeta, mi se, kao građani, moramo zapitati imamo li ikakvu realnu predodžbu o tome koliko bi takav pothvat stajao. Izjava Lorda Actona kako moć kvari a apsolutna moć apsolutno kvari trebala bi nas potaknuti da se preispitamo bi li čak i 'najvećoj zemlji na svijetu' trebalo povjeriti takavu zadaću ", piše Thomas P. Thornton.