NJ 25. XI. WELT: NATO KROJI NOVU HALJINU ZA ORIJENT

plomacija NJEMAČKA DIE WELT 25. XI. 2002. Je li posljednja europska granica - u Sahari? "Istog dana kada je novi turski premijer proglasio punopravno članstvo u EU svojim glavnim ciljem, CSU je postao prvom njemačkom strankom koja je najavila otpor toj želji. Iza CSU stoje brojni Nijemci kojima je važno povijesno jedinstvo i kulturno iskustvo kršćanskog Zapada. Iza turske vlade stoje pak Sjedinjene Države, smatrajući da se ukazuje prilika za novi državni, gospodarski i duhovni poredak na čitavom prostoru od Bosne do Kine, od Rusije do Senegala - s Europskom unijom u ulozi arhimedove točke. Sukob između Sjedinjenih Država i dijelova europske javnosti poprima jasne obrise u usporedbi s kojima bi spor oko Iraka mogao ispasti pukim čavrljanjem. U tom je kontekstu zanimljiva okolnost da američko gledište podupire više argumenata no što se na prvi pogled čini. 'Europa mora ponuditi odgovor na pitanje o vlastitim granicama. Njezin zemljopisni opseg trebao bi se orijentirati prema zajedničkim vrijednostima i povijesnim iskustvima', istaknuto je u zahtjevu koji je usvojio stranački sabor CSU. Upravo je taj motiv potaknuo američke ideološke krojače da ispitaju oblikovni utjecaj Zapada na Bliskom istoku. Sve se češće nazire da su tamo došli do zaključka da je uz pomoć NATO-a i EU moguće izgraditi umjereni islamski svijet kao protutežu beduinskom fundamentalizmu. Na NATO-voj konferenciji koju je paralelno NATO-vu summitu organizirao Aspenov institut u Berlinu, povjesničar Timothy Garton Ash ustvrdio je da je najvažniji cilj Zapada izbjegavanje sukoba s islamom posredstvom sveobuhvatnog utjecaja, požnjevši tom svojom izjavom veliki pljesak. Drugi je pak sudionik - uz podjednako snažan pljesak - primijetio da je raison d'etre nekadašnjeg NATO-a glasio 'držati Ruse podalje, zadržati Amerikance u društvu a Nijemce pod kontrolom'; današnji je pak cilj 'držati tirane podalje, te zadržati demokrate u društvu a teroriste pod kontrolom'. Uspostava vjerski neutralnog demokratskog sustava na potezu od Bagdada do Tadžikistana već je danas ključni cilj nove američke strategije, što se može naslutiti i izvan okvira opisanih konferencija. Ishodište je uklanjanje Sadama Huseina i gotovo opipljivi pad režima u Teheranu. Pad Sadama Huseina a posebno gotovo izvjesno približavanje demokratski umjerenog islamskog Irana Americi bitno bi oslabili skupine oko Izraela (i na Kavkazu), spremne na upotrebu sile. Uspješna pobuna u islamskoj tradiciji odgojene ali prozapadno orijentirane mladeži djelovala bi strahovito porazno na legitimnost islamističkih vizija svijeta. Potkopavanje te legitimnosti prije bi ojačalo Zapad nego revolucija na arapskim ulicama. Uporište za taj projekt ponudio je nedavno palestinski parlament, koji je u zenitu Sharonovih vojnih udara gotovo svrgnuo Arafata - kako bi potom doveo na vlast ne islamiste već demokrate radi novog početka u odnosima s Izraelom i Sjedinjenim Državama. Poput Turske, Libanona i Alžira, Palestina spada u skupinu sredozemnih islamskih država u kojima ispod površine opstaje nasljeđe antike i Istočnog Rimskog Carstva. Te se zemlje osjetno razlikuju od plemeskih država poput Libije, Saudijske Arabije ili Jemena. Neuspjeh mula i pad Sadama Huseina raspršili bi bojazni od iračko-iranskog oružja za masovno uništenje, koje lebde nad Izraelom. Time bi iz izraelsko-palestinskog odnosa nestao veliki dio krutosti koja izvire iz straha. To bi pak bilo ishodište za tendencije koje mogu rezultirati demokratskim, dijelom kršćanskim, dijelom islamskim Sredozemljem, koje će bitno obilježiti srednji sloj stanovništva. U takvoj geopolitičkoj gimnastici Turska igra važnu ulogu budući da problem Kurda funkcionira kao kamen spoticanja. Jedinstvena kurdska država lebdi u zraku a bez temeljite promjene turske politike takvo stanje može se razviti u eksplozivno krizno žarište. Turskoj je pak za takvu promjenu politike potrebna mješavina pritiska i samopouzdanja. Za oba je čimbenika Europska unija od goleme važnosti. Budućnost će pokazati hoće li konačan rezultat tog procesa biti članstvo Turske u EU ili demokratski entitet, sastavljen od Turske, kurdskih područja i dijelova Iraka, koji bi bio blizak federativnoj mini-verziji Osmanskog carstva. Opisana predodžba ni u kom slučaju nije apsurdna. Na potezu od Bospora do Hindukuša na pomolu je - bar gledano iz američke perspektive - novo doba. Rusija i Kina danas blagonaklono prate postupno približavanje središnje Azije NATO-u. Vezivanjem te regije za NATO Washington želi poduprijeti reforme u smjeru demokracije. Današnje diktature ne predstavljaju priželjkivano konačno stanje budući da pružaju novo plodno tlo za islamizam. Demokratizacija je već sada operativni dio američke politike; sudionici tog procesa mogli bi ispričati zanimljive stvari. Okosnicu svega toga čini NATO koji će misliti u euroazijskim kategorijama i neće postati suvišan zbog samoizolacije Europljana. Okosnica je zato i Europska unija koja će uočiti opasnost u vidu europsko-američkog sukoba u slučaju da ne uvidi svoju priliku. Bez aktivnog utjecaja Europa će se u tom slučaju suočiti s visoko naoružanim, nestabilnim Orijentom, zastrašenim prijetnjama ekstremista. Ta bi cijena bila daleko veća od bilo kakvog Marshallova plana za Sredozemlje u kojem bi se granica europskih interesa na kraju našla u Sahari. Spomenuti utjecaj ne mora rezultirati članstvom Alžira u EU ali bi se to moglo dogoditi ako služi nadređenom cilju. Vizija vjerski neutralne, pravno i gospodarski diferencirano stupnjevane Europske unije, u kojoj neće dominirati ni kršćanstvo ni islam a prostorno će nalikovati Rimskom carstvu, djeluje danas pretjerano. No, moglo bi nastupiti vrijeme u kojem će ona biti logična posljedica aktualnih zbivanja. To bi pak vrijeme moglo nastupiti prije no što se danas čini - iako je vjerojatnije udaljeno ne godinama nego desetljećima", smatra Torsten Krauel.