FRANC-LE FIGARO 2.12.02. PROBLEMI PENTAGONSKOGHA CEZARA

FRANCUSKA LE FIGARO 2.XII.2002. Kakav rat protiv Iraka? "Odluka o provedbi operacije za rušenje vlasti Sadama Huseina je donesena, budući da će Sjedinjenim Državama omogućiti da započnu ambiciozan plan. U biti, američka 'velika strategija' nudi preustroj Srednjeg istoka pomoću demokracije koje bi sutrašnji federalni Irak trebao biti obrazac. SAD će, dakle, pokušati, kao nekad u Japanu, ucijepiti demokraciju u Iraku nakon pada režima Sadama Huseina. Ta će se prisilna demokracija onda prikazivati kao protuuzor susjednim autokracijama, napose onima koje su neprijateljski raspoložene prema SAD-u. Drugim riječima, demokratska će se ideologija upotrijebiti u diplomatske svrhe, kao što su se prije četvrt stoljeća ljudska prava koristila da bi se oslabile suparničke diktature, a nipošto zato da bi se saveznici doveli u nepriliku. Tako Saudijska Arabija, primjerice, u zadnjih dvadeset pet godina još nije doživjela kritiku zbog povrede ljudskih prava. To se promijenilo nakon 11.IX.2001. i Saudijska Arabija više nije omiljeni saveznik. Protivno mišljenju velikog dijela europskih javnosti, rušenje Sadama Huseina i njegova režima odobrila bi većina Iračana, šijitskih Arapa i Kurda koji sami čine 75 posto puka i stalno su ugnjetavani u zadnjih trideset pet godina. Neobično je to što će, dok će većina Iračana u Iraku doživljavati SAD kao osloboditelja, muslimanski svijet, napose arapski, shvatiti potonjeg kao agresora. To je, među ostalim, cijena politike koju provodi Washington u izraelsko-palestinskom sukobu, u kojemu se nije učinilo ništa da se zaustavi naseljavanje, što je glavni problem. SAD je u položaju u kakvom još nije bio u povijesti. Nikada nijedna europska država nije bila toliko nadmoćna nad svojim takmacima. Ni Španjolska Filipa II. ni Francuska Luja XIV. i Napoleona ni kasnije Velika Britanija i Njemačka. No nakon sloma Sovjetskog Saveza koji je značio veliku promjenu u nedavnoj prošlosti, američka je nadmoć posvemašnja. Zaljevski rat bio je prvi dokaz tomu, ali je trebalo gotovo čitavo desetljeće i da George W. Bush dođe na vlast da bi se tako otvoreno očitovala želja da se izvuče korist iz te nadmoći. Pentagon je stalno nastojao, napose u zadnjih deset godina, da naglasi tehnološku prednost SAD-a, produbljujući ionako golem jaz. Kušnja unilateralizma posljedica je američkog gospodstva. Ono se očituje u raznim problemima, od ekologije do gospodarske konkurencije. No nikad se želja SAD-a nije tako jasno potvrdila kao u političkim i vojnim odlukama nakon mobilizacijskog udarca od 11.IX.2001. Rat u Afganistanu stvorio je uvjete da se, nakon Azerbajdžana, može osigurati američka nazočnost u Uzbekistanu, Kirgiziji i, nedavno, u Gruziji. Gospodarski razlozi u svezi s naftom u srednjoj Aziji pridružuju se političkom programu čiji je dugoročni cilj, možda, da obuzda Kinu. Rat u Iraku završit će se, za Washington, dobrim izgledima, kako na gospodarskom, tako i na političkom planu. Razni promatrači, među kojima Robert Kagan, podsjetili su po čemu se SAD razlikuje od Europe, što je primijetio već Tocqueville ističući novu i bitnu razliku: gubitak volje u europskih država. To nije ništa nova. Nakon Drugog svjetskog rata, zapadna Europa, u razvalinama, povjerila se zaštiti SAD-a. Trideset pet godina kasnije, kada je Europa bila naprednija no ikad, isto se dogodilo u raketnoj krizi. Uglavnom, europske su države, brojčano nadmoćnije i puno bogatije od Sovjetskog Saveza, nastavile računati na SAD kako bi zajamčile svoju sigurnost. Dakako, Velika Britanija i Francuska nabavile su nuklearno oružje. Charles de Gaulle je svojedobno, s ograničenim mogućnostima, učinio najbolje što je mogao. No Europa nije bila kadra da sama riješi sukobe u europskim državama prosječne snage, kao što je bila Jugoslavija. Pokazalo se to u Bosni i kasnije na Kosovu. Deset godina nakon pada Sovjetskog Saveza, kada je Europa mnogoljudnija i gospodarski gotovo izjednačena s SAD-om, njezin vojni potencijal je smiješno malen. Europa nije nedavno izgubila smisao za odnose snaga. Nije ga nikad ni stekla nakon Drugog svjetskog rata, osim u iznimnim prigodama. Nije novost utvrditi europsku nemoć, već otvoreno pokazivanje američkih carskih planova koje sada posjeduje uprava Georgea W. Busha. Ništa ne govori da bismo se mogli nadati novim izgledima za Europu, čije ubrzano proširenje slabi njezino jedinstvo i, time, očitovanje političke volje. Proširenje može samo ići na ruku SAD-u koji je, osim u trgovačkim pitanjima, siguran da će se Europa podijeliti. Možebitni ulazak Turske u Europu, koji SAD podupire, samo će naglasiti njegov utjecaj. Sjedinjene Države imale su veliku međunarodnu potporu za kaznenu ekspediciju u Afganistanu, ali nije tako s operacijom koju planiraju u Iraku. Mnoge mjerodavne osobe u SAD-u, kao i u Europi, traže od Washingtona da dobije pristanak Ujedinjenih naroda kako bi, barem službeno, poštovao međunarodna pravila. Francuska i Rusija, članice Vijeća sigurnosti, htjele su, svaka na svoj način, biti zapreka američkoj jednostranosti. Upozoravalo se na moguću pogibelj od doktrine preventivnog djelovanja. Ona je prijetnja međunarodnim propisima koji su se strpljivo pripremali i uvodili. No SAD iznad svega želi sačuvati slobodu djelovanja. Premda je Sadam Husein pristao na inspekciju, bilo bi čudno da okolnosti u kojima se ona provodi zadovolje Washington. Planirana će se operacija dogoditi za nekoliko tjedana. Ulog je, po mišljenju jastrebova iz Pentagona, prevelik, budući da je slom režima Sadama Huseina uvjet bez kojeg nije moguća 'velika strategija' koje je Irak tek prvi čin. Njezina je zadaća, uspostavljajući u Iraku vlast koja bi trebala biti demokratska, da izolira Iran i da, zahvaljujući iračkoj nafti, umanji važnost saudijske nafte. Nazočnost Sirije mogla bi biti problematična u Libanonu. Palestinci su ponovno, zbog nezaustavljivog uspona ultranacionalista u Izraelu i ubrzanog naseljavanja, u okruženju i razjedinjeni. Palestinska država u Cisjordanu nije u planu stranke Likud. Zato je velika američka strategija na Bliskom istoku još uvijek puna nejasnoća i morat će se sučeliti s poniženjem i otporom koji će neizostavno izazvati. Novi cezari u Pentagonu imat će više teškoća s mirom nego s ratom", piše Gerard Chaliand, geostrateg i stručnjak za sukobe koji je nedavno objavio knjigu 'Oružje terorizma' (Audibert).