LAT 14. XI. IZMEĐU HEGEMONIJE I VIŠEPOLARNOG SVIJETA

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 14. XI. 2002. Odustanak od hegemonije SAD bi učinio manje važnom metom "Nedavno objavljena Strategija nacionalne sigurnosti, iza koje stoji Bushova vlada, temelji se na održavanju ili jačanju američke goleme vojne, gospodarske i političke premoći. No Sjedinjene Države moraju se suočiti s ironičnom mogućnosti: upravo premoć američke sile mogla bi umanjiti, a ne uvećati sigurnost SAD-a, dok bi umanjena prisutnost u globalnoj politici mogla pomoći ostvariti naše konačne vanjskopolitičke ciljeve. Hegemonija je zavodljiv cilj. U teoriji, vanjska politika kojoj je cilj to da SAD nastoji dobiti što je moguće više moći kako bi uživao u apsolutnoj sigurnosti ima smisla. No, kako nas uči povijest, hegemonijski imperiji gotovo uvijek izazivaju otpor svih, pa stoga takvi imperiji i propadaju. Zbog toga, umjesto Bushove doktrine - propisivanja hegemonije - predlažem alternativu: strategiju vanjskopolitičkog uravnoteženja. Dok se Bushova doktrina protivi usponu novih centara moći u međunarodnoj politici, strategija vanjskopolitičkog uravnoteženja zasniva se na neizbježnosti njihovog utvrđivanja, i ovo pretvara u prednost za Sjedinjene Države. Vanjskopolitičko uravnoteženje oslanja se na ravnotežu među mnogim državama, s ciljem održavanja sigurnosti Sjedinjenih Država. Sve potencijalne velike sile - Njemačka ili Europska Unija, Kina, Rusija, Indija, Japan - nalaze se u regijama u kojima ima i drugih potencijalnih moćnika ili opasnih regionalnih neprijatelja. Za razliku od svijeta kojim dominira SAD, u kojem su Sjedinjene Države magnet za neprijateljstvo drugih, multipolarni svijet pozornost drugih odvraćao bi na prijetnje bliže njihovim domovima. Samonametnuta ograničenja SAD-a dodatno bi umanjila impulse drugih da rade protiv američke moći. Vanjskopolitičko uravnoteženje zasniva se na uklanjanju tereta, a ne podjeli tereta. Transformirala bi Sjedinjene Države iz regionalnog stabilizatora u agenta koji uvodi ravnotežu u prijeko potrebnim slučajevima, prenoseći na druge osnovnu odgovornost održavanja regionalne ravnoteže moći i stabiliziranja Europe, Istočne Azije i Bliskog Istoka. Strategija vanjskopolitičkog uravnoteženja dopustila bi SAD-u da bude promatrač u početnim fazama sukoba. Kako bi sigurnost drugih bila ugroženija, ugroženim državama prepustiti da učine prve korake u rješavanju sigurnosnih problema ima više smisla. One to obično učine pravodobno i uspješno. Ako do toga, međutim, ne dođe, SAD se uvijek može umiješati i poraziti agresora. Priznavanje legitimnosti sfera utjecaja drugih velesila nudi potencijalne strateške prenositi za Sjedinjene Države. Na primjer, poteškoće na koje je naišao Washington u svojim pokušajima da stabilizira Afganistan tek su uvod u ono s čim će se Sjedinjene Države suočiti ako budu morale okupirati poraženi Irak. Pa ipak, sve potencijalne velesile imaju vlastite interese u pogledu nafte i islama u Perzijskom zaljevu i Srednjoj Aziji. Ako SAD odgovornost obrane sigurnosti njihovih zemalja ostavi njima na teret, te zemlje ne bi imale izbora i morale bi preuzeti na sebe teret uvođenja mira u te regije. Osim toga, bolje da svoju sigurnost brane sami nego da to za njih čini SAD. Odbacujući ekstravagantne geopolitičke ciljeve Bushove doktrine, Sjedinjene Države mogu minimalizirati rizik otvorenog sukobljavanja s novim velesilama. Osim toga, jedino ako se odreknu iskušenja hegemonije, Sjedinjene Države se mogu nadati tome da će uživati poštovanje i ostvariti suradnju s tim zemljama", pišu Christopher Layne i Benjamin Schwartz.