BELGIJA-LE SOIR OD 8.10.02. AMERIKA I IRAČKA NAFTA

BELGIJA LE SOIR 8.X.2002. Iračko crno zlato privlači američke zlatare "Trideset osam posto. Toliko je 2000. iznosio udio crnog zlata u svjetskoj energetskoj potražnji. Drugim riječima, nafta je, više nego plin i ugljen, glavni 'pokretač' planeta. I, prema predviđanjima Međunarodne agencije za energiju, to bi trebala i ostati u sljedeća tri desetljeća. Uz to, nadzor nad crnim zlatom je velik strateški i gospodarski ulog... Nije li drugi cilj američkih planova za svrgavanje Sadama Huseina zauzeti goleme zalihe iračke sirove nafte i tako si osigurati najbolje mjesto na budućoj energetskoj karti? Danas se naftna ravnoteža temelji na spoju između stabilnosti cijene koju jamči Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC)- među kojima je većina zemalja s muslimanskom tradicijom - i zemljopisno ograničene proizvodnje: ulje s modrikastim odsjajem izvire trenutno u svim dijelovima svijeta. No mnogi će ti izvori presušiti. Dok su u 2000. Stari kontinent i SAD svakodnevno iz njedara Zemlje (pod morem i na kopnu) vadili 3,4 i 7,7 milijuna barela na dan, ta će se proizvodnja sljedećih godina smanjivati više od jedan posto na godinu kod Oncla Sama i oko tri posto u Europi. Ukratko, dva gospodarska diva na sjevernom Atlantiku koji već moraju uvoziti dio nafte za vlastite potrebe, bit će energetski više ovisni. Istodobno proizvodnja u državama članicama OPEC-a, ponajprije u zemljama na Srednjem istoku, neće pasti. Naprotiv. Tako će u 2030. udio naftnog kartela u svjetskoj proizvodnji dostići 64,9 posto (od čega gotovo 80 posto ide na Perzijski zaljev), dok je u 2000. bio 28,7 posto. Jednom riječju, naftne karte uglavnom su podjeljene između Saudijske Arabije, Iraka, Irana i Rusije koji raspolažu najvećim zalihama sirove nafte. 'Posrijedi nije Irak, već njegova naftna proizvodnja', misli Philippe Barbet, istraživač u Institutu za međunarodna i strateška istraživanja i profesor ekonomije na sveučilištu Pariz XIII. U sljedećim će godinama zalihe nafte imati sve veću važnost. Amerikanci su otkrili naftu na svom tlu i dugo su bili neovisni. Danas ovise o drugim proizvođačima nafte. Zato žele proširiti izvore opskrbe. Napose se oslanjaju na Saudijsku Arabiju i na Venezuelu, gdje sumnjaju da su Sjedinjene Države bile umiješane u nedavni pokušaj svrgavanja predsjednika (neuspio pokušaj državnog udara na Huga Chaveza proljetos, op.ur.). No njihovi su odnošaji s tim dvjema zemljama zahladnjeli'. Nakon atentata od 11.IX.2001., raspao se prešutni dogovor između Washingtona i Rijada... Susretljivost, pa i suradnja Saudijaca s islamističkim mrežama zabrinjavaju Bushovu upravu. Zaljevsku kraljevinu pak srdi američka potpora 'palestinskoj' politici izraelskog premijera Ariela Sharona. Nazočnost američkih vojnika u Saudijskoj Arabiji, 'nevjernika' na svetom islamskom tlu, izaziva i srdžbu puka. A George W. Bush u zadnjih dvanaest mjeseci neprestano se udvara afričkim proizvođačima nafte kao i Rusiji kako bi se oslobodio Saudijske Arabije. Srednjoročno i dugoročno gledano, naftni planovi ne mogu ipak zaobići Srednji istok gdje je glavnina svjetskih zaliha sirove nafte. No na područjima uz Perzijski zaljev, američka je aura izblijedjela... Kako u njoj načiniti pukotinu? Iranski i saudijski put diplomatski je zatvoren. Preostaje Irak... Raspolažući s drugim po veličini zalihama nafte u svijetu - ruske su veće, ali gospodarski manje zanimljive jer su teže dostupne (duboke bušotine, manja ležišta, itd.) - režim Sadama Huseina je idealan plijen za Ameriku koja je u potrazi za naftnim 'Far Westom'. Strateški interes prati gospodarski oportunizam: premda ih trenutno iskorištavaju francuske (TotalFinaElf) i ruske tvrtke, iračka bi ležišta mogla pasti u ruke 'US' naftnih kompanija koje, u usporedbi s europskim konkurentima, osjećaju embargo što ga je Kongres 1996. uveo protiv Irana i Libije", piše Joan Condijts.