IT 2.IX. CORRIERE - AMERIČKA PRAVILA IGRE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 2. IX. 2002. Amerika je promijenila pravila igre "Tvrdnja koja se najviše zlorabila nakon 11. rujna ('svijet više neće biti kao prije'), dijelom je kriva, dijelom točna. Svijet je još uvijek isti i nastavlja vući svoju tragičnu prtljagu neriješenih problema: opasnosti po okoliš, rasipanje dragocjenih prirodnih resursa, jaz između bogatih i siromašnih regija. No gledanje Amerike se promijenilo. Nije, dakle, svijet drugačiji, već način na koji se na njega gleda iz Washingtona. A kako američka supersila, već izvanredno sama na vrhu međunarodnog društva, može svojim odlukama poremetiti njegove ravnoteže, 11. rujan je zapravo skrenuo povijest svijeta na novi kolosijek. Devedesetih godina, nakon kraja Hladnog rata, Amerika se nalazila podvojena između svojih starih unilateralističkih iskušenja i stvaranja novog svjetskog poretka u kojemu bi Washington, uz pomoć svojih saveznika, igrao ulogu suca i žandara.(...) Kada je bio izabran, George W. Bush je sa sobom u Bijelu kuću doveo brojnu skupinu unilateralista: odlučnih ljudi, osornih, uvjerenih da bi se Sjedinjene Države trebale osloboditi svih međunarodnih veza kako bi svoju vlast obnašale s najvećom mogućom samostalnošću. Amerika je imala, novac, tehnologiju, arsenale, mišiće i srce za istodobnu borbu na dvije fronte u uvjetima gotovo potpune neranjivosti. Zašto bi trebala dopustiti da joj UN i druge međunarodne organizacije stavljaju uzde? Bush je slušao unilateraliste i uvažavao ih, no kada je izbila prva međunarodna kriza njegova predsjedničkog mandata (prisilno slijetanje američkog špijunskog zrakoplova na kineski otok), bio je oprezan i izbjegao je dokazivanje snage. Do 10. rujna jastrebovi su bili snažni, no ne toliko da bi korjenito promijenili američku vanjsku politiku. 11. rujan je označio njihovu pobjedu i izmijenio je ravnoteže američkog političkog društva. Ako je ugrožena na vlastitom teritoriju (tako razmišljaju unilateralisti), Amerika ima pravo napasti odgovorne i spriječiti bilo kakav budući napad. Nije dakle dovoljno naći i kazniti vođe Al Qaede. Potrebno je spriječiti širenje oružja za masovno uništavanje i poslati snažan znak, kakav bi obeshrabrio bilo koga tko bi se u budućnosti odvažio poći tim putem. Afganistanski i irački rat su, u toj perspektivi, etape istog procesa, dok je 'rat protiv terorizma', objavljen u tjednima poslije napada, političko-zakonski okvir u kojemu administracija namjerava ostvariti dva sukladna cilja do kojih najviše drži: maksimum sigurnosti i maksimum samostalnosti. U djelovanju se zemlja neće oslanjati na svoje saveze (obvezujuće dugoročne ugovore), nego na prikladne koalicije u kojima je svaki pomoćnik unovačen, nagrađen i otpušten na kraju službe. Ta je nova strategija poput seizmičkog vala prošla cijelim planetom i proizvela je izvanredan broj učinaka. Neke su zemlje shvatile da će Amerika trebati njihovu pomoć i odlučile su to iskoristiti. Ustupajući Americi svoj zračni prostor i baštinu afganistanskih iskustava koju je Rusija skupila osamdesetih godina, Putin je privrijedio određene probitke. Može se boriti protiv Čečena bez straha da će biti stavljen na popis kršitelja ljudskih prava. Uvjerio je Busha da razvodni stari Atlantski savez i pretvori NATO u organizaciju za kolektivnu sigurnost europskog kontinenta. Može računati na američka financiranja osuvremenjivanja ruske naftne mreže. No koristi nose poneke nezgodne popratne okolnosti. Kako bi postao američki prijatelj Putin je morao dopustiti da se Amerikanci instaliraju u središnjoj Aziji i Kavkazu. Danas su američki vojnici, više ili manje stalno, u Uzbekistanu, Gruziji i, prirodno, u Afganistanu, odnosno u regijama koje su pripadale zoni utjecaja velike ruske države. Putin pobjeđuje u očima Rusa koji žele osuvremenjivanje, napredak, i sigurna, makar i umanjen, međunarodni ugled. No gubi u očima nacional-komunista i onih koji još žale za starom sovjetskom veličinom.(...) Druga točka zemljovida gdje su odluke Amerike zaoštrile stari sukob je Palestina. Kao i Putin, izraelski premijer je iskoristio prigodu utvrditi da je i Izrael u ratu protiv terorizma i da se njegov Osama bin Laden zove Arafat. Nekoliko tjedana, dok je još trebala koaliciju stvorenu za osvajanje Kabula, Amerika je odbacivala Sharonovu jednadžbu. To je činila vjerojatno stoga jer je odlučila, ratom protiv Iraka, promijeniti politički zemljovid Bliskog i Srednjeg istoka. Boji se da ne može računati ni na Saudijsku Arabiju, ni na Egipat (dva najvažnija umjerena režima u regiji) i želi biti sigurna da uza se, u pravom trenutku, ima saveznika od povjerenja. Tu bi se dakle, na Bliskom i Srednjem istoku, trebale ostvariti najveće promjene. Neki u Washingtonu misle da će poraženi Irak postati američki satelit i da Sjedinjene Države, u tom slučaju, neće više trebati Saudijsku Arabiju s kojom su se odnosi ovih mjeseci sve više hladili. Nafta će, ako se operacija ostvari, dolaziti iz Iraka i Rusije. Ostaje Europa. Od rujna do listopada prošle godine svi njeni čelnici trčali su u Washington kako bi iskazali svoju solidarnost i Atlantsko vijeće je, pozivajući se na 5. članak ugovora, objavilo da je Osamin rat protiv Amerike rat protiv svih. No slijedećih mjeseci bilo je očito da su Amerikanci povjerenje imali samo u Engleze, i nisu željeli biti, tijekom operacija, zapleteni legalističkim i humanitarnim obzirima drugih europskih saveznika. Od tada je zbroj razlika, starih i novih, postajao sve veći: protokoli iz Kyota, porezne pogodnosti za američke izvoznike, nameti na čelik i subvencije za poljoprivredu, Međunarodni kazneni sud. No najdublje i najopasnije razlike su one koje se odnose na Palestinu i Irak. Uz poneku unutarnju razliku, Europa se, za razliku od Amerike, ne osjeća u ratu i nema ga volje voditi. Oni koji su mislili da će 11. rujan učvrstiti euro-američko prijateljstvo zaključuju iznenađeno, i pomalo zabrinuto, da ima dana kada dva partnera izgledaju poput starih supružnika na rubu razvoda", piše Sergio Romano.