NJ 18. III. WELT: SCHROEDER U BORBI ZA ZAŠTITU NJEMAČKIH NACIONALNIH INTERESA

NJEMAČKA DIE WELT 18. III. 2002. Od summita do summita "Europa i njezini građani nikada nisu bili tako udaljeni jedni od drugih. Grad-domaćin - bilo da je riječ o Nizzi, Goeteborgu ili najnovijem primjeru, španjolskoj Barceloni - u pravilu nalikuje tvrđavi. Ušančene iza višestrukih sigurnosnih prstenova i zaključanih vrata, vlade pregovaraju o projektima i temama koje gotovo više i nije moguće prenijeti široj javnosti. Odavno je kod kancelara Gerharda Schroedera i njegovih kolega prevladala spoznaja da je takav oblik sastanaka na vrhu zapravo zastario. Na stolu su se - uz ostale - našli i reformski prijedlozi njemačkog kancelara i njegova britanskog kolege Tonyja Blaira. Razmišljanja o reformi ubrzale su, između ostalog, i već obvezne masovne demonstracije protivnika globalizacije i njima očitovano nezadovoljstvo tim oblikom nadnacionalnog vladanja. No, temeljni je problem bitno dublji. I nakon reforme kandidacijskih struktura za pregovaračkim stolom sjede u prvom redu nacionalne vlade, koje svaki zajednički europski napredak razmatraju prvo u nacionalnom ogledalu. Gotovo se bez ikakvih pitanja tolerira što Francuska ulaže prigovor kad god strahuje da bi u korist EU mogla biti smanjena sredstava za poljoprivredu ili za 'javne službe' uključujući željeznicu i energetska poduzeća. (Sada se čak otvoreno govori o imperativima u predizbornom periodu.) Isto vrijedi i za Španjolsku čiji premijeri - bez obzira na stranačku pripadnost - brižno paze da stalni dotok novca iz Bruxellesa nikada ne presuši. I svakoj se britanskoj vladi tolerira otpor koordinaciji porezne politike u okviru EU. Što je s Njemačkom? Mnoge vlade članica EU iritirano registriraju Schroederovo postuliranje 'zaštite njemačkih interesa'. To su novi tonovi iz Berlina - primjerice, kada Schroeder u kontekstu proširenja EU na istok i odgovarajućih troškove u visini nekoliko milijardi zaključuje da je dosegnuta 'granica maksimalnog opterećenja' njemačkog poreznog obveznika. Neki već strahuju da Njemačka time dokončava svoju desetljećima iskušanu i uspješnu proeuropsku politiku. Takvo je tumačenje pretjerano a djeluje čak i groteskno. Naime, Schroeder ali i njegov ministar vanjskih poslova Joschka Fischer formuliraju samo ono što je samo po sebi razumljivo za ostale vlade članica EU: da je ujedinjena Europa u interesu Njemačke ali i da Njemačka i u ujedinjenoj Europi ima i vlastite interese. Tako nešto nema previše dodirnih točaka s Kohlovim odnosom prema Europi, obilježenim simbolima i taktičnim obzirima. Vjerojatno upravo ta neuobičajena nova njemačka jezgrovitost dijelom objašnjava prestrašeno čuđenje njemačkom kancelaru. Neosporno je da će proširenje EU na srednju i istočnu Europu utjecati na promjenu rasporeda snaga u EU. Njemačka će kao najveća i gospodarski najjača članica tek sada stupiti u središte EU. Po Schroederovoj viziji Njemačka tada više neće igrati ulogu teglećeg magarca. I to je jedan od uzroka štekanja njemačko-francuskog motora. Najkasnije nakon prijema novih članica razdoblje u osnovi romanski obilježene Europe - posebno u sferi vanjske politike - približit će se svome završetku. Usprkos tome, nelagoda nekih partnera u EU nije sasvim neutemeljena. Napokon, upravo ton određuje glazbu. Pri formuliranju 'njemačkih interesa' Schroeder pak dobrano promašuje cilj. Sasvim je legitimno ukazati na granice prihvatljivog opterećenja. No, istodobno zatražiti od EU da se ne upliće u njemačku industrijsku politiku i zabraniti Povjerenstvu EU bilo kakvu mogućnost intervencije ili kontrole u njemačka poduzeća nema baš puno veze s Europom ali i tek kako ima veze s nacionalnom politikom. Naime, jedno je sigurno: snažan poticaj Bruxellesa u smjeru slobodnog natjecanja koristi svim europskim zemljama. Ako je, dakle, zaštita njemačkih interesa poistovjećena s izolacijom od EU, bojazni partnera više su nego opravdane. Time bi Schroeder doveo u pitanje temelje europskog ujedinjenja", zaključuje Andreas Middel.