IT-13.I. LA STAMPA- KISSINGER

ITALIJA LA STAMPA 13. I. 2002. Druga bitka Amerike: Irak "Zašto je nužno svrgnuti Saddama" "Dok vojne operacije u Afganistanu idu kraju, dobro je imati na umu ono što je kazao predsjednik George Bush: Afganistan je samo prva bitka dugog rata. To je bio važan korak u ostvarivanju cilja razbijanja veze između vlada i terorističkih skupina koje ove podupiru ili toleriraju, stavljajući borbu protiv terorizma u kontekst geopolitičke prijetnje kakvu Irak Saddama Husseina predstavlja za stabilnost regije i za američke interese i prijateljstva na tom području. No, ima još mnogo toga za učiniti. Ako bi se povukli, uspjeh u Afganistanu bit će tumačen kao izazov najslabijem i najudaljenijem središtu terorizma, dok smo netaknutim ostavili terorizam u zemljama gdje je problem mnogo teži. Postoje tri moguća puta djelovanja, međusobno povezana. 1. Osloniti se poglavito na diplomaciju i koaliciju, povjeravajući im zadaću da sudbina talibana pruži odgovarajuće pouke. 2. Ustrajavati na određenom broju specifičnih korektivnih koraka u zemljama za koje je poznato da skrivaju logore za obuku ili terorističke centre, poput Somalije ili Jemena, ili onima koje su angažirane na opasnim programima razvoja oružja za masovno uništavanje, poput Iraka. Ako se ti koraci odbiju, treba nastaviti prema vojnoj akciji. 3. Usredotočiti se na svrgavanje režima Saddama Husseina u Iraku, kako bi promijenili regionalne dinamike pokazujući odlučnost Amerike da obrani regionalnu stabilnost, svoje interese i svoje prijatelje. (To bi poslužilo i za slanje snažne poruke drugim otpadničkim državama). Oslanjati se jedino na diplomaciju put je kojem su neke članice koalicije najsklonije, a prema kojima ono što ostaje za učiniti može biti dovršeno savjetovanjima i suradnjom između obavještajnih i sigurnosnih službi cijeloga svijeta. Osloniti se jedino na diplomaciju bilo bi, međutim, ponavljanje greške kojom su se Sjedinjene Države učinile hromima u svim ratovima posljednjih pedeset godina. Odnoseći se prema vojnim operacijama i diplomaciji kao prema odvojenim stvarima, Sjedinjene Države zaustavile su vojne operacije u Koreji čim su naši protivnici sjeli za pregovarački stol, prestale su bombardirati sjeverni Vijetnam radi razgovora u Parizu, zaustavile su vojne operacije u Zaljevu nakon povlačenja Iraka iz Kuvajta. U svakom od tih slučajeva, kraj vojnog pritiska proizveo je diplomatski zastoj i negativni ishod. (...) Druga faza protuterorističke kampanje stoga treba uključivati niz koherentnih zahtjeva s planom nastupanja, poduprtih vjerodostojnom snagom prisile. I treba početi dok je sjećanje na napad na Sjedinjene Države još uvijek svježe, a američke snage razmještene. Drugu fazu ne treba miješati s pacificiranjem Afganistana. Američki strateški cilj je bio uništenje terorističke mreže i uvelike je postignut. Niti jedan stranac nije uspio pacificirati Afganistan, i to sigurno ne može biti cilj američkih vojnih nastojanja. Sjedinjene Države trebale bi biti velikodušne u gospodarskoj pomoći, no strateški cilj druge faze trebao bi biti uništenje globalne terorističke mreže, kako bi se spriječilo njezino ponovno pojavljivanje u Afganistanu, ali ne i upletanje unutarnje borbe te zemlje. Često se govori o Somaliji i Jemenu kao mogućim ciljevima slijedeće kampanje: tu odluku treba donijeti jedino ako smo sposobni utvrditi specifične ciljeve i ako je američka snaga takva da može sama ići do kraja ako mjesne vlade ne bi to mogle, ili htjele, to činiti. Obzirom na ta ograničenja Sjedinjene Države trebaju odlučiti je li ta akcija strateški produktivna. I dolazimo do Iraka. Nije stvar u tome je li Bagdad uključen, ili nije, u teroristički napad na Sjedinjene Države. Izazov je izrazito geopolitički. Irak je nepopustljivo neprijateljski prema Sjedinjenim Državama i nekim susjednim zemljama. Ima sve veće zalihe kemijskog i biološkog oružja, radi na atomskoj bombi, ne ostavlja prostor za pregovore s Washingtonom, niti razloga da se vjeruje u obećanja dana međunarodnoj zajednici. Ako njegove unutarnje snage ostanu nedirnute, jednog bi dana mogle biti iskorištene za terorističke ciljeve ili regionalno- međunarodne pobune. Dugoročno gledano, druga faza trebala bi Iraku vratiti odgovornu ulogu u regiji. Niti jedan drugi cilj ne bi imao takav značaj. Kada bi Irakom vladala neka skupina koja ne predstavlja prijetnju za susjede, i spremna je ostaviti se oružja za masovno uništavanje, stabilnost regije doživjela bi izvanredno poboljšanje. Drugi režimi koji koketiraju s terorističkim fundamentalizmom, ili koji pristaju na njegove ucjene, prestali bi ga podupirati. U najmanju ruku, trebat ćemo ustrajavati na vrlo nametljivim inspekcijama UN-a iračkih arsenala. A ako se želi ozbiljno razmotriti svrgavanje Saddama, postoje tri preduvjeta: razrada vojnog plana koji treba biti brz i odlučan, sporazum o tome tko će doći na Saddamovo mjesto, potpora ili prešutno pristajanje ključnih zemalja na vojni plan. Vojna operacija protiv Saddama ne može biti duga, jer bi se bitka mogla pretvoriti u borbu Islama protiv Zapada, sa Saddamom koji nastoji uplesti Izrael napadima, vjerojatno kemijskim i biološkim oružjima, kako bi sijao zbunjenost unutar muslimanskog svijeta. S ratom do šest mjeseci ili više, bilo bi teško izbjeći da neka zemlja, poput Rusije ili Kine, formalno odstupi od onoga čemu bi se teško pridružila, ali još teže usprotivila. Prije no što se nastavi ići prema sukobu s Irakom, Bushova administracija najvećom pozornošću treba razmotriti vojnu strategiju. Nije vjerojatno da su potrebne onolike snage kakve su bile uporabljene prije jednog desetljeća u Zaljevskom ratu. Bilo bi, međutim, opasno uzdati se samo u kombinaciju američke zračne sile i mjesne oporbene snage, koje još uvijek ne postoje i čija sposobnost borbe još nije iskušana. Drugi preduvjet za vojnu kampanju protiv Iraka je jasnoća političkog rezultata. Mjesnu oporbu vrlo bi vjerojatno podržala kurdska manjina na sjeveru i šiitska na jugu. No ako u svrgavanju Saddama želimo unovačiti sunitsku većinu koja sada vlada Irakom, moramo razjasniti da dezintegracija Iraka nije cilj američke politike. To razjašnjenje utoliko je važnije pošto bi vojna operacija u Iraku zahtijevala potporu Turske i prešutno slaganje Saudijske Arabije, koje teško da bi surađivale ako bi na obzoru vidjele neovisnu kurdsku državu na sjeveru i šiitsku republiku na jugu. Kurdska država zapalila bi kurdsku manjinu u Turskoj a šiitska država ugrozila bi regiju Dhahran u Saudijskoj Arabiji, ili bi Iranu mogla dati novu bazu od kuda bi nastojao zavladati Zaljevom. Neka federalna struktura za Irak mogao bi biti način da se suoči s problemom. Stvoriti koaliciju koja bi bila na visini takvog nastojanja i naći baze za razmještanje američkih postrojbi bit će teško. Vjerojatno je da će druga faza podijeliti članice koalicije na one koje namjeravaju postaviti veto na američke akcije i one koje su odlučile nastaviti s nepopustljivom strategijom, no vješta diplomacija koja je uobličila prvu fazu protuterorističke kampanje još uvijek ima mnoge karte u rukama. Saddam nema prijatelja u regiji Zaljeva. Velika Britanija neće lako ostaviti ključnu ulogu koju je zaradila u razvoju krize i koja se temelji na njenom posebnom odnosu sa Sjedinjenim Državama. Njemačka neće biti aktivna oporba Sjedinjenim Državama, poglavito u izbornoj godini, mada će njena potpora biti još dvojbenija nego prije. Isto vrijedi za Rusiju, Kinu i Japan. Kao što se vidi, američke političke odluke imaju u velikoj mjeri odraza i dalje od onoga što se općenito misli. Druga faza bit će mnogo složenija od prve faze. Mjesni otpor, poglavito u Iraku, bit će odlučniji i neumoljiviji. Unutarnja oporba porast će u mnogim zemljama. Američko javno mišljenje bit će ključno za potporu takvoj odluci. Voditi ga u njegovim raspoloženjima treba ona ista čvrsta i vješta ruka kojom je predsjednik Bush jedinstvenom držao zemlju u prvoj fazi", piše Henry Kissinger (preneseno iz Los Angeles Timesa).