IT-XII.2001.-CHOMSKY O TERORIZMU

ITALIJA IL MANIFESTO 8. I. 2002. Terorizam, oružje moćnih "Moramo krenuti od dva postulata. Prvo, da događaji 11. rujna predstavljaju strašnu okrutnost, vjerojatno najveći istodobni gubitak ljudskih života u povijesti, isključujući ratove. Drugi je postulat da si trebamo postaviti cilj smanjivanja rizika opetovanja takvih atentata, bili oni upereni protiv nas ili drugih. Ako ne prihvaćate te dvije polazne točke, sve ovo što slijedi vas se ne tiče: ako ih međutim prihvaćate postavljaju se mnogi drugi problemi. Počnimo od stanja u Afganistanu. U toj zemlji nalaze se milijuni osoba kojima prijeti oskudica. To je bilo tak još i prije atentata, a ona preživljava poglavito zahvaljujući međunarodnoj pomoći. No 16. rujna Sjedinjene Države nametnule su Pakistanu prestanak slanja konvoja vozila koja su nosila hranu i drugu robu za osnovne potrebe afganistanskog stanovništva. Ta odluka nije izazvala nikakvu reakciju na zapadu, a povlačenje humanitarnog osoblja još je problematičnijim učinilo pomaganje stanovništvu. Tjedan dana nakon početka bombardiranja, Ujedinjeni narodi smatrali su da će približavanjem zime postati nemoguće slanje hrane, koja je već uslijed bombardiranja američkog zrakoplovstva pri kraju. Kada su neke civilne ili vjerske humanitarne organizacije, ili sam glasnogovornik FAO-a zatražili prekid bombardiranja, tu vijest New York Times nije ni prenio, Boston Globe se izvukao s jedva jednim retkom, ali unutar članka posvećenom drugom pitanju, odnosno stanju u Kašmiru. Prošlog listopada, zapadna civilizacija pomirila se s rizikom da će umrijeti stotine tisuće Afganistanaca. Istodobno je čelnik te civilizacije davao do znanja da se ne bi udostojio pregovarati o pitanju predaje Bin Ladena, niti o zahtjevu za dokazom na kojemu bi se temeljila možebitna odluka o izručenju. Prihvatio bi samo bezuvjetnu predaju. No vratimo se 11. rujnu. Niti jedan zločin, ništa nije izazvalo više mrtvih u povijesti, ili barem u dužem razdoblju. Između ostaloga, ovoga puta su oružja bila uperena na neuobičajeni cilj: Sjedinjene Države. Često spominjana analogija s Pearl Harbourom nije odgovarajuća. 1941. japansko je zrakoplovstvo bombardiralo neke vojne baze u koloniji koju su Sjedinjene države zaposjele u ne baš uzornim okolnostima: Japanci nisu izravno napali američki teritorij. U ova posljednja dva stoljeća, mi Amerikanci istjerali smo ili istrijebili indijanske narode, milijune osoba, zaposjeli pola Meksika, opljačkali karipsku regiju, napravili invaziju na Haiti i Filipine, ubivši tom prigodom 100.000 Filipinaca. Potom smo nakon Drugog svjetskog rata proširili svoj dominij nad svijetom na poznat način. No gotovo uvijek smo mi bili ti koji su ubijali a borba se odvijala izvan našeg nacionalnog teritorija. No, kako se može zaključiti, kada se postavljaju pitanja, primjerice o IRA-i i terorizmu, pitanja novinara su vrlo različita ovisno o tome jesu li s ove ili one strane Irskog mora. Općenito, planet izgleda pod drugim svijetlom ovisno o tome drži li se dugo batina ili jeste li naviknuti trpjeti udarce tijekom stoljeća. Možda stoga, u biti, ostatak svijeta, mada pokazuje užasavanje pred sudbinom žrtava 11. rujna, nije reagirao kako smo reagirali mi na atentate u New Yorku i Washingtonu. Kako bi shvatili događaje 11. rujna potrebno je napraviti razliku između izvršitelja zločina i širokog područja gdje je taj zločin naišao na razumijevanje, pa i među svojim protivnicima. Izvršitelji? Pretpostavljajući da se radi o mreži Bina Ladena, nitko ne poznaje bolje genezu te fundamentalističke skupine od CIA- e i njenih privrženika, koja je umnogome ohrabrivala njeno rađanje. Zbigniew Brzezinski, državni tajnik za sigurnost Carterove administracije, čak se veselio 'zamci' za Sovjete 1978., upravljajući napadima mudžahedina (organiziranih, naoružanih i obučenih od strane CIA-e) protiv kabulskog režima: to je bio potez koji je na kraju iduće godine potaknuo Sovjete da zaposjednu afganistanski teritorij. Tek nakon 1990., i uspostavljanja trajnih američkih baza u Saudijskoj Arabiji, svetoj zemlji Islama, ti su borci postali neprijatelji Sjedinjenih Država. Sada, ako se želi objasniti široko područje naklonosti koje uživaju Bin Ladenove mreže, pa i među vladajućim klasama juga svijeta, potrebno je prije svega objasniti gnjev koji izaziva potpora Sjedinjenih Država autoritarnim ili diktatorskim režimima svake vrste, potrebno je sjetiti se američke politike koja je uništila iračko društvo istovremeno učvršćujući režim Saddama Husseina, potrebno je ne zaboraviti stalnu potporu Washingtona izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija od 1967. do danas. U trenutku kada uvodnici New York Timesa daju na znanje da nas 'oni' ne vole jer mi branimo kapitalizam, demokraciju, ljudska prava, odjeljivanje države i crkve, bolje informirani Wall Street Journal, nakon što je razgovarao s bankarima i nezapadnim visokim dužnosnicima, objašnjava nama da 'nas' ne vole jer smo sprječavali demokraciju i gospodarski razvoj, i podupirali brutalne, čak i terorističke, režima. U visokim zapadnjačkim sferama rat protiv terorizma izjednačen je s 'borbom protiv raka kojega šire barbari'. No te riječi i taj prioritet uopće nije nov: o tome su govorili još prije 20 godina predsjednik Ronald Reagan i državni tajnik Alexander Haig. A kako bi se borila protiv izopačenih neprijatelja civilizacije američka je vlada organizirala međunarodnu terorističku mrežu dimenzija bez presedana. I dok je ta mreža počinila nebrojene zločine na svim stranama planeta, njen je najveći angažman bio u Južnoj Americi. Međunarodno pravo je slabo. No, jedan slučaj, onaj Nikaragve je nesporan: riješio ga je međunarodni sud u Haagu i Ujedinjeni narodi. Upitajte se samo koliko je puta taj nesporni presedan terorističke akcije na koju je jedna pravna država htjela odgovoriti pravnim sredstvima spomenut od najpoznatijih komentatora. Radilo se o ekstremnijem slučaju od atentata 11. rujna: rat Reaganove administracije protiv Nikaragve izazvao je 57.000 žrtava, od čega 29.000 mrtvih (drugi su ranjeni ili osakaćeni), i uništenje cijele zemlje, možda nepopravljivo. Tada je Nikaragva reagirala. Ne postavljajući bombe u Washingtonu, već obraćajući se Međunarodnom sudu pravde. I sud je 27. lipnja 1986. donio odluku dajući za pravo vlastima u Managui. Osudio je 'nezakonitu uporabu sile' od strane Sjedinjenih Država (koje su minirale nikaragvanske luke) i naložio je Washingtonu da okonča zločin, ne zaboravljajući platiti štete i kamate. Sjedinjene Države su odgovorile da se neće povinovati takvoj presudi i da više neće priznavati nadležnost Suda. Tada je Nikargva zatražila od Vijeća sigurnosti UN-a prihvaćanje rezolucije po kojoj su sve države obvezne poštivati međunarodno pravo. Nije se posebice navodila niti jedna država, ali je poruka bila očita. Sjedinjene Države uložile su svoj veto protiv rezolucije. I još danas su, dakle, jedina država osuđena od međunarodnog suda pravde koja se istodobno usprotivila rezoluciji koja je tražila poštivanje međunarodnog prava. Nakon čega se Nikaragva obratila Glavnoj skupštini UN-a. Predložena rezolucija dobila je samo tri i glasa protiv: one Sjedinjenih Država, Izraela i Salvadora. Slijedeće je godine Nikaragva zatražila opet glasovanje o toj rezoluciji. Ovoga je puta samo Izrael podupro stajalište Reaganove administracije. Nakon toga je Nikaragva potrošila sva pravna sredstva na raspolaganju, i sva su propala u svijetu kojime je vladala sila. Nema dvojbi oko tog presedana. Koliko se puta o tome govorilo na sveučilištima, u novinama?. Radi se u mnogim vidovima o događaju koji otkriva. Poglavito otkriva da terorizam funkcionira. Na drugom mjestu da je pogrešno smatrati terorizma oružjem slabih. Kao i veći dio smrtonosnih oružja, terorizam je prije svega oružje moćnih; kada se ustvrdi suprotno, to se događa samo stoga što moćni nadziru ideološke i kulturološke aparate koji dopuštaju da terorizam prođe pod nešto drugo. Jedno od najmoćnijih sredstava kojime raspolažu kako bi ostvarili taj rezultat jest taj da iz sjećanja izbrišu neugodne događaje, i tako se nitko toga ne sjeća. Snaga američke propagande i doktrina toliko je velika da se nameće samim žrtvama. Otiđite u Argentinu, i vidjet ćete da vi morate podsjetiti na neke činjenice. Tada će vam kazati: 'A, da, no to smo zaboravili!'. Nikaragva, Haiti i Gvatemala tri su najsiromašnije zemlje Latinske Amerike. Nalaze se i među zemljama gdje su Sjedinjen Države vojno intervenirale, što nije nužna slučajna okolnost. Sve se to dogodilo u ideološkom ozračju obilježenom zanesenim objavama zapadnjačkih intelektualaca. Prije nekoliko godina bjesnilo je samozadovoljstvo: kraj povijesti, novi svjetski poredak, pravna država, humanitarna nadležnost i tako dalje. Bila je to česta stvar, upravo dok smo puštali da se događaju nebrojene okrutnosti. Štoviše. Još i gore, davali smo i svoj doprinos. Ali tko je o tome govorio?. Jedno od najvećih postignuća zapadne civilizacije možda je u tome što je takav sklop učinila mogućim u slobodnom društvu. Totalitarna država nema takav dar. Što je terorizam? U američkim priručnicima se teror određuje kao proračunata uporaba za nasilne političke ili vjerske ciljeve nasilja, prijetnjom nasilja, zastrašivanjem, prinudom ili strahom. Problem takvog određenja je u tome što se ono prilično precizno podudara s onime što su Sjedinjen Države nazvale ratom niskog intenziteta. Uostalom, u prosincu 1987, kada je Glavna skupština UN-a prihvatila jednu rezoluciju protiv terorizma, bio je samo jedan uzdržani glas, onaj Hondurasa, i dva glasa protiv, oni Izraela i Sjedinjenih Država. Zašto su to učinili? Radi paragrafa rezolucije koji je precizirao da se ne namjerava dovesti u pitanje pravo naroda na borbu protiv kolonijalističkog režima ili protiv vojne okupacije. Dakle, tada je Južna Afrika bila saveznica Sjedinjenih Država. Osim napada na susjedne zemlje (Namibija, Angola, itd.) koji su izazvali stotine tisuća mrtvih i uzrokovali štete veličine 60 milijardi dolara, režim apartheida u Pretoriji trebao se suočiti unutar svoje zemlje sa snagom koja je nazvana 'terorističkom': Afričkim nacionalnim kongresom (ANC). Što se tiče Izraela, on je nezakonito držao pod okupacijom palestinske teritorije od 1967., druge u Libanonu od 1978., povremeno ratujući na jugu Libanona protiv sile koju su sam Izrael i Sjedinjene Države okrivljavali za 'terorizam': Hezbollah. U uobičajenim analizama terorizma, ova vrsta informacija ili ova vrsta napomena nije česta; kako bi se analize i članci novina smatrali ozbiljnim, u stvarnosti je prikladno svrstati se na pravu stranu, odnosno na stranu koja raspolaže moćnijim oružjem. Devedesetih godina najgori napadi na ljudska prava utvrđeni su u Kolumbiji. Ta je zemlja bila glavni primatelj američke vojne pomoći, uz izuzetak Izraela i Egipta, koji predstavljaju dva slučaja za sebe. Sve do 1999. prvo je mjesto pripadalo Turskoj, kojoj su Sjedinjene Države davale sve veću količinu oružja sve od 1984.. Zašto baš te godine? Ne stoga što se ta zemlja, članica NATO- a, trebala suočiti sa Sovjetskim Savezom, koji je tada već bio u raspadu, nego kako bi mogla provoditi svoj teroristički rat koji je počela protiv Kurda. 1997. američka vojna pomoć Turskoj nadišla je onu koju je zemlja dobila od 1950. do 1983., odnosno u razdoblju hladnog rata. Rezultat vojnih operacija; od 2 do 3 milijuna izbjeglih, deseci tisuća žrtava, 350 uništenih gradova i sela. Kako se represija pojačavala, Sjedinjene Države su nastavljale davati 80 posto oružja koja su koristili turski vojnici, čak i ubrzavajući ritam isporuka. To se preokrenulo 1999., kada je vojni teror, naravno nazvan 'protuterorizmom' od strane vlasti u Ankari, ostvario svoje ciljeve. Gotovo se uvijek tako dogodi kada terorom upravljaju njegovi glavni korisnici, odnosno snage na vlasti. U slučaju Turske, Sjedinjene Države našle su vrlo zahvalnu zemlju. Washington joj je dao zrakoplove F-16 kako bi bombardirala svoje stanovništvo i Turska ih je uporabila 1999. kako bi bombardirala Srbiju. Potom, nekoliko dana nakon 11. rujna turski predsjednik vlade Bulent Ecevit dao je do znanja da će njegova zemlja rado sudjelovati u američkoj koaliciji protiv Bin Ladenove mreže. Tom je prigodom predsjednik vlade objasnio da Turska ima dug zahvalnosti spram Sjedinjenih Država, koji potiče od 'rata protiv terorizma' i bezuvjetne potpore koju je dao Washington. Naravno, i druge su zemlje poduprle Ankaru protiv Kurda, no niti jedna žarom učinkovitošću usporedivim s onima Sjedinjenih Država. Potpora Turcima uživala je prešućivanje, ili bolje servilnost, američkih obrazovanih krugova, koji sigurno nisu mogli zanemarivati događaje u tijeku. Sjedinjene Države su uostalom slobodna zemlja i izvješća humanitarnih organizacija o stanju u Kurdistanu bila su na raspolaganju javnosti. Tada smo dakle odlučili dati naš doprinos okrutnostima. Naša koalicija protiv terorizma uključuje i druge novake prvog reda. Christian Science Monitor, vjerojatno najbolji list za međunarodne aktulanosti, otkrio je da neki narodi koji uopće ne vole Sjedinjene Države počinju ih više cijeniti, posebice radosni što ih vide na čelu rata protiv terorizma. Novinar koji je između ostaloga bio specijalist za Afriku, kao primjer simbol ovoga zaokreta naveo je Alžir. No, trebao je znati da Alžir vodi rat protiv svog vlastitog naroda. Druge dvije zemlje koje su prigrlile američku stvar su Rusija, koja provodi teroristički rat u Čečeniji, i Kina, autor niza okrutnosti protiv onih koje naziva muslimanskim secesionistima. Neka je tako, no što napraviti sa sadašnjom situacijom? Radikalni ekstremist poput Pape sugerira da se krivci za zločin 11. rujna potraže kako bi ih se izvelo pred sud. No Sjedinjene Države ne žele pribjeći uobičajenim pravosudnim formama, radije ne bi dali nikakav dokaz, i protive se postojanju međunarodnog pravosuđa. Štoviše, kada Haiti traži izručenje Emmanuela Constanta, osuđenog kao odgovornog za smrt tisuća osoba nakon državnog udara koji je zbacio Jean-Bernarda Aristidea 30. rujna 1991., i iznosi dokaze njegove krivnje, zahtjev ne izaziva nikakav učinka u Washingtonu, niti ne otvara nikakvu raspravu. Kako bi se borilo protiv terorizma nužno je smanjiti razinu terora, ne povećavati je. Kada irska republikanska armija počini atentat u Londonu, Englezi ne uništavaju Boston, grad u kojemu IRA broji mnoge pristaše, ni Belfast. Traže krivce i potom im sude. Jedno od sredstava da se smanji teror je u tome da mu mi sami prestanemo pridonositi. Kako bi potom razmislili o političkim orijentacijama koje su stvorile široki prostor podrške, a kojime su se potom okoristili nalogodavci atentata. Ovih posljednjih tjedana, stvaranje svijesti američkog javnog mišljenja glede svakovrsnih međunarodnih stvarnosti, u čije su postojanje do sada sumnjale samo elite, možda predstavlja korak naprijed u tom pravcu", piše Noam Chomsky u Le Monde Diplomatique, a prenosi Il Manifesto.