FRANC-LE MONDE 2.1.02. O NOVOM SMJERU U AMERIČKE POLITIKE

FRANCUSKA LE MONDE 2.I.2002. Novi američki unilateralizam "U Tampi, raju za 'snowbirdse', planinske ptice koje svake godine bježe iz sjevernoameričke zime na sunčanu Floridu, od listopada 2001. održava se drukčija predstava koja puno govori o tome kako su Sjedinjene Države same vodile rat od 11.IX. Tu je ratno operativno središte, u glavnom stožeru Središnjeg zapovjedništva - za povjerljive prijatelje CentCom - pod palicom generala Tommyja Franksa, zapovjednika za američke vojne pothvate od Afrike do srednje Azije. Ispred zgrade CentComa je 'tabor koalicije', gdje rade vojne momčadi za vezu svih zemalja članica koalicije. Tim stranim izaslanstvima zabranjen je pristup u područje Central Command Centera; jedini koji mogu ući u svetinju nad svetinjama jesu britanski vojnici. Lako možemo zamisliti kako se osjećaju saveznički vojnici koji imaju drugorazrednu ulogu, koji su 12.IX., kada se NATO pozvao na članak 5 Sjevernoatlantskog pakta, mislili da moraju priteći u pomoć velikom bratu preko Atlantika koji je sramno napadnut nepuna dvadeset četiri sata ranije. Kao što možemo zamisliti razočaranje diplomata i političkih promatrača koji su u ponašanju američke uprave nakon atentata 11.IX. vidjeli neizbježiv i spasonosni povratak Washingtona multilateralizmu koji su njegovi partneri tako žarko željeli. Taj američki povratak multilateralizmu jedan je od mitova 11.IX., kao što to u ovom času, kada se poluga vage vraća unatrag, postaje zamisao o osvetničkom i isključivom unilateralizmu Bushove uprave koja je prirodno sklona zanemarivanju ostatka svijeta i u toj nastranosti snažno potaknuta nedavnim vojnim uspjesima na afganistanskoj bojišnici. SAD se zapravo okreće novom obliku unilateralizma, pragmatičnom, praktičnom unilateralizmu a la carte. U ime tog unilateralizma djeluje sam kada misli da će tako biti uspješniji - to vrijedi za vojne pothvate u Afganistanu - ali ni ne oklijeva da pozove partnere, već prema njihovoj sposobnosti i utjecaju: tako je s diplomatskim mjerama, zadaćama za očuvanje mira i redarstvenom suradnjom, koja je glavni čimbenik borbe protiv terorizma. Multilateralizam koji se tada provodio više sliči na skup bilateralnih inicijativa, čija snaga ovisi o kakvoći odnosa s dotičnim zemljama. Ruski politolog Vjačeslav Nikonov nazvao je taj pristup 'multilateralnim unilateralizmom', dok je David Malone, predsjednik Međunarodne akademije za mir iz New Yorka, prošlog mjeseca u 'International Herald Tribuneu' govorio o 'pametnom unilateralizmu, kao što je i istoimeno oružje'. Istina, neke su pojave nakon 11.IX. pružile nadu u novi multilateralizam, bez posredovanja NATO-a i UN-ova Vijeća sigurnosti, gdje su američki dugovi odjednom riješeni. I sam je bivši predsjednik George Bush rekao da bi razmjeri napada na SAD 'trebali u nekim sredinama dokinuti mišljenje prema kojemu se Amerika može sama boriti protiv terorizma, ili bilo čega drugog'. U istom su pravcu išli i napori državnog tajnika Colina Powella na stvaranju međunarodne koalicije koja će biti kadra podupirati SAD, u času kada su se mnogi plašili brzoplete i nepromišljene osvete. (...) Francusko Središte za Sjedinjene Države (CFE) pri Francuskom institutu za međunarodna istraživanja (IFRI) nedavno je pozvalo u Pariz brojne američke i francuske stručnjake na dvodnevnu raspru o Americi prije i poslije 11.IX; primijećeno je da su američki sudionici u raspri, neovisno o njihovoj političkoj pripadnosti, odbacili manihejski pristup raspri o multilateralizmu/unilateralizmu. Tako se Kim Holmes iz konzervativnog Heritage Foundationa protivi starom klišeju prema kojemu je 'multilateralizam dobar, a unilateralizam loš: kada Europska unija jednostrano brani svoja gospodarska stajališta, ističe, nitko nema nikakvih prigovora. A SAD, kao svjetska supersila, ima odgovornost kakvu nemaju druge zemlje, što znači da ima i veći manevarski prostor. Strobe Talbott, drugi čovjek u Clintonovu State Departmentu, također se poziva na višeslojnost problema i ističe da sve američke vlade, demokratske i republikanske, istodobno primjenjuju oba pristupa: drži da se 'pitanje ne postavlja u smislu samo jedno ili samo drugo'. A rat na Kosovu bio je 'odveć multilateralan'. (...) Pitanje je to važnije, što se Bushova vlada nakon Afganistana okreće k sljedećim možebitnim ciljevima, uz jaku potporu američke javnosti; prema istraživanju ABC-a/Washington Posta provedenom prošlog tjedna, među Amerikancima više nego svaki treći ispitanik odobrava otvaranje drugih bojišnica u ratu protiv terorizma. Rijetki optimisti, među kojima i Philip Gordon, direktor Središta za SAD i Francusku u Brookings Institutionu, odbacuju mišljenje da bi NATO ubuduće mogao biti 'nekoristan' i, naprotiv, u sadašnjem obratu događaja vide prigodu za preobrazbu i oživljavanje saveza 'čija je budućnost bila nesigurna do 11.IX'. Drugi, poput Francoisa Heisbourga iz Zaklade za strateška istraživanja, žale se na podjelu rada, po kojoj Amerikancima pripada zadaća da ratuju u Tora Bori, a Europljanima da 'pomažu staricama u Prištini da prijeđu cestu'. Amerikanci imaju spreman odgovor na takve kritike: nakon velikog smanjenja vojnog proračuna 1980-ih, Europa je sama stvorila jaz koji ju dijeli od SAD-a kada je riječ o obrambenim snagama, napose tehnološkim", piše Sylvie Kauffmann.