NJ 2.I.-BERLINER ZEITUNG-2002.

NJEMAČKA BERLINER ZEITUNG 2. I. 2002. Poslije rata - u krizu "Treba naučiti nadati se: uopće nije jednostavno početkom 2002. uzeti k srcu tu rečenicu filozofa Ernsta Blocha. Čemu se trebamo nadati? Miru u svijetu općenito, osobito u Afganistanu? Nadati se da nije pobijeđeno tek nekoliko fanatičnih mula u Kabulu nego i međunarodni terorizam? Nadati se da 11. rujan neće naposljetku ostaviti više doli strašnu uspomenu? Da rat neće izazvati krizu svjetskog gospodarstva koja će ionako već sve skromne prognoze rasta i radnih mjesta učiniti bezvrijednim papirom? Graniči s naivnošću imati takve nade na početku ove godine. Svjetsko političko i svjetsko gospodarsko stanje govore protiv toga. Najprije političko stanje: uzroci terorizma i fanatizma imaju korijene na Bliskom istoku. Tamo Izrael i arapski svijet žive u otvorenom neprijateljstvu, u najboljem slučaju mogu se privremeno sporazumjeti o krhkom primirju. Sharon i Arafat nisu sposobni za mir. Spirala nasilja, niz samoubilačkih napada u Izraelu i akcije odmazde u palestinskim autonomnim područjima vrti se i dalje. A islamski fundamentalizam svoju će borbu i u buduće pronositi po cijelom svijetu, ponajprije po središtima zapadne civilizacije. Kako bi 2002. u tim okolnostima mogla postati godina mira? Uz to i gospodarsko stanje: Amerika poslije desetljeća buma pada u recesiju. Teroristički napad na World Trade Center u New Yorku nije doduše izazvao tu krizu, ali ju je znatno zaoštrio. Azija, drugi od tri velika gospodarska bloka, već odavno traži put povratka u rast i uzlet - do sada bez velikog uspjeha. A Europa, Njemačka na prvom mjestu, nezadrživo ulazi u vrtlog svjetske recesije. Proroci konjunkture predviđaju za 2002. godinu manje od jedan posto rasta. To znači: više nazaposlenih umjesto veće zaposlenosti. Dakle, nema nade - nigdje? Ipak, pod pretpostavkom da smo spremni učiti nadati se malim koracima. Ipak je vojna operacija Amerikanaca u Afganistanu gotovo svršila. Njemački vojnici idućih će dana stići u Kabul - ali ne kao borbena postrojba kako se najavljivalo još prije nekoliko tjedana, nego kao pomagač u izgradnji zemlje, kao jamac sigurnosti i reda. I ta je misija puna opasnosti, ali ako dobro prođe - a tomu se možemo nadati - u Afganistanu se može dogoditi sličan razvitak kao na Balkanu: u Bosni, na Kosovu, u Makedoniji ljudi različitog porijekla, pripadnosti i vjere još ni danas ne žive mirno i u dobrim susjedskim odnosima. Ali vojna intervencija međunarodne zajednice dokončala je ubijanja i progone. Politika i diplomacija opet imaju priliku. To je puno više nego ništa. Ako se uspije barem zadržati kontrolu nad akutnim kriznim žarištima svjetske politike, ako se osim toga uspije spriječiti eskalaciju sukoba između zavađenih atomskih sila Indije i Pakistana, tada na međunarodnim financijskim tržištima i u globalnom gospodarstvu opet može nastati povjerenje. A povjerenje u budućnost pretpostavka je za novi uzlet. Uzlet koji ipak može proizići samo iz Amerike. Samo Amerika ima snage stvoriti obrat - Europa je za to jednako malo kadra kao i Azija. Upravo za Europljane ta spoznaja nije baš laskava, ali nalaže ju poštenje: Amerika nije samo politički i vojno jedina preostala supersila, nego i gospodarski bez Amerike ništa ne ide. Gotovo se čini da su Amerikanci već prevladali šok terora dok Europa još uvijek djeluje kao da je paralizirana. Euro, zapravo zamišljen kao simbol nove europske samouvjerenosti, za sada ništa to ne mijenja. Puno skepse, malo pouzdanja: nema povoda za euforične poglede u 2002. Treba se bojati da će to opet biti ratna i krizna godina. Ipak ostaje nada da će to biti poslijeratna godina", drži novinar lista Uwe Vorkoetter.