"Imamo ga", rekao je 13. prosinca 2003. u Iraku tadašnji američki civilni upravitelj Paul Bremer, objavljujući Sadamovo uhićenje.
Toga dana, umjesto osobe pred kojom se drhtalo i koja se klela da je se neće uhvatiti živu, Iračani su na videu kojeg je objavila američka vojska vidjeli bradatog čovjeka sličnog klošaru koji se poslušno dao pregledati američkom liječniku.
Predao se bez otpora snagama od 600 ljudi 4. pješačke divizije koja ga je pronašla u skrovištu dubokom sedam metara i veličine za jedva jednu osobu.
Vojnici koji su kasnije prepričavali trenutak kada su željeli baciti bombu u rupu u kojoj se nalazio Sadam Husein rekli su da je on izašao s rukama u zraku, vičući: "Ne pucajte, ja sam predsjednik".
Nakon toga, njegovi pristaše priključili su se islamističkoj gerili, posebno u Falluji i Ramadiju, te u Samarri. Njegovih pristaša još ima i u Mosulu te u "trokutu smrti" južno od Bagdada, ali njegov rodni grad Tikrit postao je relativno miran.
Međutim, za većinu Iračana uhvaćenih u mrežu teškoća svakodnevnog života i nasilja, bivši diktator samo je sjećanje, dobro ili loše, ovisno o tome jesu li kurdi, suniti ili šijiti.
Nakon uhićenja, Iračani su ga ponovno vidjeli 1. srpnja kada je izašao pred suca u američkoj vojnoj bazi blizu međunarodne zračne luke u Bagdadu.
Čekajući suđenje, koje će početi nakon općih izbora predviđenih za 30. siječnja, bivši irački diktator provodi dane u zatvoru navodno se baveći vrtlarstvom, čitanjem Kurana i pisanjem pjesama, a u pet navrata posjetili su ga predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa.