"S čisto stručne strane, memorija nije odgovorna za pohranjivanje prošlih podataka već za pomaganje u budućnosti", tvrdi psiholog i istraživač memorije profesor Douwe Draaisma s nizozemskoga sveučilišta u Groningenu.
"Tužno je što se osjećaj sreće ne zapeče u memoriji jer nije tako relevantan za budućnost", kaže profesor.
Prema njegovim istraživanjima, stariji ljudi puno se bolje sjećaju djetinjstva nego što su se sjećali kad im je bilo četrdeset ili pedeset godina.
"Čovjek bi pomislio da se važne stvari događaju u tome (zrelom) razdoblju. Ali kad vam je sedamdeset godina, te stvari nestanu u udaljenim džepovima memorije", objasnio je.
On taj fenomen tumači time što se u srednjoj dobi ne događa mnogo novih stvari u usporedbi s razdobljem do 25. godine. Sličnosti se preklapaju i postane teže uočiti da je nešto izuzetno.
Zato je važno prikupljati nove dojmove iz "unutrašnjega" i "vanjskoga" svijeta tijekom te životne faze.
Prisjećanje na uspomene iz djetinjstva često se povezuje s mirisom.
"To je vjerojatno zato što dijete pamti mirise prije nego što progovori. Određeni miris može prizvati cijeli spektar osjećaja i slika", kaže Draaisma.