U prvome 'udaru', koji se dogodio u 16,30 sati poginula je jedna desetogodišnja učenica, a oko tisuću zgrada i stambenih objekata bilo je teško oštećeno. Tadašnji gradonačelnik Živko Babić objavio je iste večeri obustavu rada svih škola za idući dan, što se pokazalo od dalekosežnog značenja jer je sutradan ujutro Banju Luku razorio potres jačine od 9 stupnjeva po Mercalliju. Živote je izgubilo dvadesetero ljudi, tisuće zgrada i kuća bile su razrušene ili neupotrebljive, no spasili smo djecu, rekao je kasnije, govoreći o potresu, tadašnji banjalučki gradonačelnik.
Gradske vlasti Banje Luke nisu 1999. godine pozvale Babića (koji je cijeli rat u BiH proveo u Sarajevu) na tadašnju komemoraciju. On se ipak obratio Banjalučanima otvorenim pismom u kojem ih je podsjetio da je prva pomoć ovom gradu, samo nekoliko sati nakon prvoga tektonskoga udara, stigla konvojem kamiona iz Zagreba.
U Banjoj Luci su tada porušeni hoteli, reprezentativna zgrada 'Titanik' u centru grada i stotine drugih, katolički samostan 'Petrićevac' te katedrala, gradska bolnica, a tisuće stambenih zgrada i kuća je postalo neupotrebljivo, stradale su gotovo sve škole u gradu, a industrija u Banjoj Luci bila je uništena. Kuriozitet iz toga vremena je da su, zahvaljujući tadašnjem biskupu Alfredu Pichleru i razumijevanju banjalučke episkopije, banjalučki katolici bogoslužje obavljali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Nakon potresa osigurana je evakuacija svih osnovnih i srednjih škola iz Banje Luke, od kojih su neke školsku godinu 1969/70. završile i u Hrvatskoj.
Potres iz 1969. godine označio je prekretnicu u izgradnji i obnovi Banje Luke koja se počela podizati na standardima posljednjih dostignuća kada je riječ o osiguranju od potresa, a zahvaljujući pomoći koja je pristizala iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. U Banjoj Luci je 1969. godine živjelo manje od 90 tisuća stanovnika, a danas se njihov broj procjenjuje na 230 tisuća.