Strasti probuđene odlukom Europske komisije od 6. listopada da šefovima država ili vlada država EU, koji će se okupiti 17. i 18. prosinca u Bruxellesu, preporuči otvaranja pregovora s Turskom natjerale su predsjednika Jacquesa Chiraca i vladu premijera Jean-Pierrea Raffarina u defenzivu.
Idućih nekoliko mjeseci, s obzirom da je referendum o euro-ustavu najavljen za drugo polugodište 2005. ali je sve više prijedloga da se održi 8. svibnja u svim zemljama EU, ocjenjuju se tako presudnim pa vladi blizak Le Figaro u uvodniku "Turski otrov", objavljenom dan nakon parlamentarne rasprave, upozorava na opasnosti koje se gomilaju nad Elizejskom palačom te piše: "Hoće li Chirac Europljanin, zbog upornosti kojom brani prijem Turske, ostati zapamćen u povijesti kao onaj koji je protiv svojih birača i svojih političkih prijatelja zadao završni udarac europskoj izgradnji?"
Glavna briga predsjednika Chiraca i vlade premijera Raffarina jest kako odvojiti referendum o europskom ustavu od pitanja turske kandidature jer poruka koju je predsjednik poslao iz Pekinga da "Francuska može u svakom trenutku pregovora uložiti veto" više je otkrila ranjivost službenog francuskog stajališta nego što je umirila nezadovoljnike.
Argumenti protivnika i pristaša ulaska Turske u EU kreću se od geografije, povijesti, demografije, vjeroispovijedi, gospodarstva pa do stanja ljudskih prava ili prava manjina, političkog uređenja i geostrateškog položaja Turske nakon završetka hladnoga rata, a ono što je dobro ili prednost za jedne, u očima drugih predstavlja nedostatak i opasnost.
Odbijanje "Europe od Atlantika do Eufrata" ne dijele samo tradicionalni suverenisti poput Philippea de Villiersa, predsjednika Pokreta za Francusku, ili krajnje desna Nacionalna fronta Jean-Marie Le Pena već i najeuropskije orijentirana stranka, centristički Savez za francusku demokraciju, UDF Francoisa Bayroua, koja podržava vladu, i što je za predsjedika Chiraca posebno neugodno, značajan dio vladajućeg Saveza za narodni pokret.
Ni smotra opozicijskih "turko-skeptika" nije ništa manje impresivna, a među njima prednjače socijalisti okupljeni oko bivšeg premijera Laurenta Fabiusa, uz podršku nekoliko unutarstranačkih frakcija, a vodeća opozicijska snaga će se o turskom pitanju izjašnjavati na stranačkom referendumu zakazanom za 1. prosinca, što samo po sebi pokazuje dubinu podjela u vodstvu i redovima same stranke.
Prema najnovijim ispitivanjima javnosti koju je proveo institut Louis Harris a objavio Liberation, čak 75,3 posto ispitanika glasovalo bi protiv ulaska Turske u Uniju, što Francusku stavlja na sam vrh "turko-skeptika" u Europi.
Francuski veto u Bruxellesu predstavljao bi težak udarac ugledu zemlje, i ne samo u odnosima s Turskom, pa su i najljući protivnici ulaska Turske predlagali tokom rasprave u Nacionalnoj skupštini srednje rješenje: otvaranja "dvokrilnih vrata" pregovora: punopravno članstvo ili "povlašteno partnerstvo", iako ovo drugo ima malo izgleda da bude prihvaćeno s turske strane nakon četrdeset i pet godina koliko je prošlo od prvog zahtjeva Ankare da se priključi tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici.
Protivnicima ulaska Turske u Uniju pomogla je i sama turska strana: primjerice odbijanje turskog premijera Reccepa Tayyipa Erdogana da prizna genocid nad Armencima 1915. godine, nediplomatska prijetnja šefa turske diplomacije Abdullaha Gula kako će "muslimanski svijet biti bijesan ako ne bude određen datum početka pregovora" s Turskom, zatim ocjena turskog ambasadora u Parizu o "deliriju u Francuskoj" ili anegdotski, ali za neke i "provokativni" pano Turističkog saveza Turske: "Turska - najljepša europska zemlja".
Tjednik desne orijentacije Les Valeurs Actuelles će za ovo posljednje reći da bi se "Tukidid u grobu okrenuo" kad bi to vidio, zaboravljajući pritom napomenuti kako su sami šefovi diplomacije Europske unije, prije svega nekoliko mjeseci, izbacili autora Peloponeskoga rata iz preambule europskoga ustava.
Piše: Frano Cetinić