Nakon avisa o kandidaturi podnijetoj još 1987., zeleno svjetlo za otvaranje pregovora trebali bi na summitu 17. prosinca u Bruxellesu dati šefovi država i vlada članica.
Podaci i mišljenja stručnjaka, koje je prikupila agencija France presse, ukazuju na nekoliko razina problematike te kandidature: od brojnosti stanovništva, preko gospodarskog stanja, do pitanja budućih europskih vanjskih granica koje bi se u tom slučaju preselile do, primjerice, Iraka.
Turska bi do 2005., trebala imati 73 milijuna stanovnika, više nego li deset novih članica koje su 2004., ušle u EU. Ali već 2015., kad se otprilike očekuje završetak pristupnih pregovora, Turska bi imala oko 82 milijuna, kao današnja Njemačka.
Brojčanost stanovnika važna je ima li se na umu da bi prema Europskom ustavu, koji treba ratificirati do 2006., Turska imala jednak broj glasova kao i Njemačka u ministarskom vijeću.
Mjereno u odnosu na današnje "velike" članice kakve su Francuska i Velika Britanija, Turska je već nadmoćna.
Na gospodarskoj razini Turke čeka težak posao, posebice u vrlo zastarjeloj poljoprivredi koja zapošljava 30 posto radne snage, ali koji malo pridonose nacionalnom prihodu.
Međutim, po kriterijima Europske unije, trebalo bi biti obratno.
Stoga će se od aktualnih devet milijuna poljoprivrednih radnika njih šest milijuna morati preusmjeriti na druge sektore, upozorava profesor Eser Karakac sa sveučilišta Bahcesehir.
Njegov kolega Cengzi Aktar sa sveučilišta Galatasaray strahuje kakve će to teške gospodarsko-socijalne probleme izazvati u zemlji u kojoj BDP po stanovniku iznosi 6.256 eura, a to je nešto više od četvrtine BDP-a proširene Europe (22.278).
Poljoprivredni problem Turske bit će teret i za EU jer Bruxelles bi za novu članicu u okviru Zajedničke poljoprivredne politike godišnje trebao izdvajati po 11,3 milijarde eura, upozorio je europski povjerenik za poljoprivredu Franz Fischler.
Toj brojci trebat će pridodati i pomoć koju bi EU izdvajala na ime regionalnog razvoja - oko 10 milijardi eura godišnje.
Zaseban blok problema vezanih uz Tursku bit će sami pregovori. Ankara je Europljane zapanjila brzinom i opsežnošću demokratskih reformi, no usredotočila se na kopenhaške kriterije, a za same je pregovore nespremna, ocjenjuje Karakac.
Problemi će nastupiti kada Ankara krene prilagođavati svoju postojeću strukturu standardima Bruxellesa, drži Karakac a kolega mu Aktar ističe da Turskoj nedostaje pregovarača s dovoljno "vještine i znanja" za taj posao.
Kad je o budućim vanjskim granicama EU riječ, uz Tursku kao članicu one bi se preselile do Sirije, Irana, Iraka, Armenije i Gruzije, "krajnje eksplozivnih regija", smatra europski zastupnik (desnice), Čeh Josef Zieleniec.
Vjeroispovijest nije dio kriterija EU za pristup, ali s Turskom, laičkom državom s 99 posto muslimanskim stanovništvom mijenjaju se geopolitičke perspektive europske konstrukcije.
I dok bivši francuski ministar Dominique Strauss-Kahn misli da je nakon širenja istočno logično europsko okretanje k jugu kako bi Europa "postala nova veza između zapadnog svijeta i istoka", predsjednik Europskog sveučilišnog instituta iz Firence Yves Meny pita se neće li odmah nakon Turske "zahtjev za integracijom podnijeti Palestina, Izrael, Maroko".
Ulazak Turske omogućio bi integraciju dijela muslimanskog svijeta, "no zamisao o zajedničkoj vanjskoj i obrambenoj politici čini mi se sve luđom. Već danas u tome ne uspijevamo", zaključuje Meny.
France presse, na temelju istraživanja, piše da su bivše komunističke zemlje, danas članice EU, sklone Turskoj jer žele ubuduće integrirati Ukrajinu, (što zagovara Poljska), ili Bjelorusiju (bivši češki predsjednik Vaclav Havel) , Moldaviju i zemlje Kavkaza (poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski).
Aktualna Europska komisija predvidjela je, međutim, zamrznuti proširenje nakon eventualne integracije Turske i zemalja na jugoistoku Europe.
AFP bilježi i da su europski čelnici skoniji članstvu Turske nego li je to javno mnijenje u njihovim državama. Tako je Britanija najveći zagovornik, protivljenje je znatno u Austriji, a podjele oko tog pitanja najveće u Njemačkoj i Francuskoj. Ostale su članice uglavnom sklone, osim skeptične Danske, a čak i ciparski Grci, koji su već u EU, vide u turskoj integraciji put za pnovno ujedinjenje njihova podijeljenog otoka.