Suđenje Miloševiću, glavni i najsloženiji haški proces i prvo suđenje jednom šefu države pred međunarodnim sudom, počelo je 12. veljače 2002. a tužitelji su do 25. veljače ove godine u 300 radnih dana izveli 298 svjedoka i u spis predmeta uveli tisuće dokumenata, transkripata, fotografija, snimaka presretnutih razgovora, video zapisa i drugih dokaza.
Pravni stručnjaci i promatrači suđenja tada su ocijenili da su tužitelji izveli čvrste dokaze za većinu točaka optužnice, no da je izostao "krunski dokaz" za najtežu optužbu, onu za genocid nad Muslimanima u BiH, što je potvrdila i glavna tužiteljica Carla del Ponte.
Odlučujući o podnesku "prijatelja suda" (amici curiae), koji su u Miloševićevo ime zatražili oslobađanje od optužbi za koje drže da nisu dokazane, sudsko vijeće je zaključilo da su "tužitelji pružili dovoljno dokaza u prilog svake od osporavanih točaka iz tri optužnice".
Vijeće je prihvatilo zahtjev za odbacivanje određenog broja činjeničnih navoda iz optužnica za Hrvatsku i BiH, za koje tužitelji nisu pružili dovoljno dokaza, no zaključilo je da u ovoj fazi ne treba odbaciti niti jednu od 66 točaka iz tri optužnice.
Ocijenjeno je da je Milošević, uz čelnike bosanskih Srba, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem i namjerom da unište dio bosanskih Muslimana kao etničke skupine, te da su sudionici zločinačkog pothvata počinili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom.
Vijeće je odbacilo i tvrdnju "amicusa" da oružani sukob u Hrvatskoj nije bio međunarodni sve do priznanja zemlje 15. siječnja 1992., što je uvjet nadležnosti suda za povrede Ženevskih konvencija, utvrdivši da se Hrvatska može smatrati samostalnom državom od 8. listopada 1991.
U skladu s pravilima ICTY-a postupak vode dvije strane: dokaze prvo iznosi Tužiteljstvo, a zatim obrana. Teret dokazivanja leži na tužiteljima, dok obrana nije dužna bilo što dokazivati već treba samo pobijati navode Tužiteljstva. Kada iznosi svoju obranu, optuženi mora odgovarati samo na one optužbe koje su tužitelji dokazali u "dovoljnoj mjeri", što znači da pred Miloševićem stoji zahtjevna zadaća pobijanja svih 66 točaka iz triju optužnica protiv njega.
Na raspravi o dokaznom postupku obrane, održanoj 17. lipnja, Miloševiću je odobreno 150 radnih dana da izloži obranu. On je prosvjedovao zbog te odluke, navodeći da su tužitelji imali 300 radnih dana, no sud je izračunao da je većinu tog vremena on potrošio na protuispitivanje svjedoka.
Prosvjedovao je i zbog početka postupka 5. srpnja, tvrdeći da je zbog bolesti i naloga liječnika izgubio 41 dan od ukupno tri mjeseca koliko mu je odobreno za pripreme. Vijeće je ostalo kod utvrđenog datuma za nastavak procesa, ali je predsjedavajući sudac Patrick Robinson najavio "više fleksibilnosti " kada od Tajništva primi dodatne informacije o njegovim teškoćama.
Raspravno vijeće razmatralo je i broj svjedoka koji će Milošević moći pozvati. Suci nisu odlučili ograničiti njihov broj, iako je optuženi najavio 1.631 svjedoka uz napomenu da "desetine tisuća ljudi želi svjedočiti u njegovu korist", već su mu dali da sam izabere koga će pozvati u raspoloživih 150 dana i zatražili popis prvih 50 svjedoka. Sud može odbiti svjedoke čiji bi iskazi bili irelevantni ili ponavljanje već izvedenih dokaza.
Zahtjev Miloševića da sud izda obvezujući nalog za svjedočenje bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, britanskog premijera Tonyja Blaira i nekih drugih bivših i sadašnjih svjetskih državnika, vijeće je odbilo razmatrati zatraživši da bude podnesen u pisanom obliku, na što je on uzvratio da "nema namjeru to učiniti jer ne priznaje Haški sud" .
Prijepor oko pisanih podnesaka samo je jedna od naznaka da raspravno vijeće u drugom dijelu suđenja očekuju vrlo složeni izazovi, vezani uz osiguranje procesne jednakosti i poštenog suđenja optuženiku koji ne priznaje sud i ne želi imenovati profesionalnog branitelja, a sudnicu namjerava iskoristiti kako bi javnosti iznio svoje viđenje jugoslavenske politike i povijesti 90-ih godina.
"Ovdje su iznesene najteže optužbe, a meni i javnosti u Srbiji je poznato da su to bile najveće laži. Namjeravam iznijeti istinu i javnosti predočiti dokaze da su ovdje iznesene laži protiv mene, Srbije, Jugoslavije i srpskih snaga, crkve, akademije znanosti, vojske i policije", najavio je Milošević.
Sudac Robinson je 17. lipnja pokazao spremnost da nastavi s praksom svog prethodnika Richarda Maya koji je Miloševića često prekidao zbog političkog govora, no pitanje je koliko će to u sadašnjoj fazi postupka ličiti na koncentriranje na bitno, a koliko na ograničavanje prava na iznošenje obrane.
Miloševiću u pripremi obrane pomažu tri "pravna savjetnika" Zdenko Tomanović, Dragoslav Ognjenović i Branko Rakić, a ICTY mu je na raspolaganje stavio dvije prostorije, jednu u pritvoru i jednu izvan njega za nenadzirane razgovore sa svjedocima.
U interesu ravnopravnosti stranaka, Vijeće je od "prijatelja suda" Stevena Kaya i Timothya McCormacka zatražilo da u drugom dijelu suđenja pruže veću pomoć optuženom.
Miloševićevo sudjelovanje u postupku koji smatra nelegitimnim i pred sudom koji ne priznaje, u dosadašnjem je tijeku suđenja rezultiralo brojnim proturječjima. Zbog nedostatka odvjetničke vještine, suci su mu dopustili znatno vrijeme i širinu u protuispitivanju svjedoka optužbe, što je pridonijelo duljini dokaznog postupka optužbe i suđenja u cjelini.
Pored postavljanja irelevantnih pitanja ili ponavljanja pitanja, komentara i držanja govora, koji su po opaskama sudaca bili samo "gubljenje vremena", Milošević je često postavljao pitanja koja su omogućavala svjedocima da iznose dodatne dokaze protiv njega.
S vremenom je poboljšao vještinu ispitivanja, pa bi tu i tamo uspijevao narušiti vjerodostojnost svjedoka, ponekad i vještaka, ili ukazati na kontradikcije u njihovu iskazu.
Prema neposrednim svjedocima zločina i žrtvama često je pokazivao neosjetljivost, prezir ili čak surovost, vještacima bi obično osporavao stručnost ili upućenost u jugoslavenske prilike, a s međunarodnim posrednicima i državnicima bio je lažno prisan, pokroviteljski, često snishodljiv.
Najbolje i za obranu najučinkovitije ispitivanje vodio je s nekima od svjedoka "insidera", koji su pristali svjedočiti protiv svog bivšeg šefa da izbjegnu optuženičku klupu. Svjedoci kao što su Rade Marković, "kapetan Dragan" Vasiljković, Zoran Lilić ili general Miroslav Đorđević u protuspitivanju su znali pobiti gotovo cijeli svoj iskaz iz glavnog ispitivanja, pa bi tužitelji ostajali praznih ruku.
No usprkos povremenom uspjesima, ukupnom izvedbom kao odvjetnik u vlastitoj stvari, po međunarodnim promatračima suđenja, slabo je pomogao svojoj obrani. Promatrači ocjenjuju i da bi s ispitivanjem svojih bivših suradnika i pristaša kao svjedoka obrane mogao još dodatno oslabiti i kompromitirati svoj položaj. Istodobno će tužiteljima omogućiti da ispitaju svjedoke koje sami, usprkos moćnim mehanizmima s kojima raspolažu i višegodišnjem trudu, nisu uspjeli dopremiti u sudnicu.
Piše: Damir Hainski