Autor, uz ostalo, ističe važnija mjesta iz Tinova životopisa, pjesnika koji sam sebe proglašava "vasioncem" i po različitim balkanskim prijestolnicama sablažnjuje malograđansko društvo svojim ponašanjem. Ujević, ističe Boko, postaje poznatim pjesnikom i javnim dobrom, polemizira i svađa se, gladuje i stječe status boemskog kralja.
On je i erudit koji prevodi s nekoliko jezika, a tek nekoliko godina prije smrti u studenome 1955. doživljava tihu rehabilitaciju.
"Šezdeset četiri godine prokletoga života rezultiralo je opusom sabranim u čak 17 knjiga, a premda je poezija manji dio njegova djela, pjesme su mu danas opće mjesto svakoga spomena hrvatske poezije", istaknuo je Boko.
Obrazlažući zašto je pisao tu knjigu, istaknuo je da nije kanio ocjenjivati Tinovo djelo, nego poput dramaturškoga luka prikazati Ujevićev život i potaknuti nove naraštaje na zanimanje za pjesnika koji polako pada u zaborav.
Akademik Tonko Maroević kazao je kako se treba diviti svakomu tko se usudi pisati o Tinu. Istaknuo je kako je Boko dao dostatno građe u pričama sabranim u knjizi koje su, po njegovoj ocjeni, u skladu s Tinovim govorom o sebi. "Boko je nastojao približiti tajanstvenost jednog rukopisa, odbačenost jednoga čovjeka i njegova djela, njegovo nepripadanje nijednoj sredini, pa se s pravom može kazati da je riječ o jednoj vrsti nomadske biografije", naglasio je Maroević.
Povjesničar književnosti Vlaho Bogišić ocijenio je kako je knjiga rekonstrukcija Tinove građanske biografije, bez obzira na to koliko se Ujević snalazio u društvu. Istaknuo je i vrijednost knjige koja se sastoji u Bokinu odmaku od kritičkog teksta o Ujeviću, osobito u ovom vremenu koje se guši od memoarsko-publicističkog teksta.