Dana 25. kolovoza 1991. počela je bitka za hrvatski grad Vukovar, koja se unatoč golemom nesrazmjeru u ljudstvu i naoružanju protegnula na sljedeća tri mjeseca.
Organizirani srpski napadi na Vukovar i okolna naselja počinju u srpnju 1991., da bi 25. kolovoza prerasli u opći napad na grad.
JNA je planirala prodrijeti prema zapadu Hrvatske kroz Srijem i istočnu Slavoniju s namjerom da osvoji Vukovar, Vinkovce i Osijek, te stvori preduvjete za potpuno slamanje hrvatskog otpora. Zapovjedništvo JNA se napredovanjem kroz slavonsku ravnicu namjeravalo spojiti s jedinicama banjolučkog korpusa koji je preko Okučana pokušavao napredovati na sjever, te tako odsjeći Slavoniju od ostatka Hrvatske. S tim ciljem su pod Vukovar dopremljeni 12., novosadski, i 17., tuzlanski, korpus, a u kasnijoj fazi borbi oko grada napadačima se pridružuju najkvalitetnije jedinice JNA, kao što je
Prva gardijska mehanizirana divizija te različite srpske dobrovoljačke postrojbe, dok su u napadima na grad od prije sudjelovale jedinice hrvatskih Srba organiziranih u Teritorijalnu obranu. JNA je kod Vukovara okupila ukupno jedanaest brigada, od toga je bilo sedam mehaniziranih i dvije oklopne s otprilike 650 tenkova i oklopnih transportera sa
40 do 45 tisuća vojnika. U napadima je redovito sudjelovalo i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, dok su s Dunava po gradu djelovale jedinice riječne flotile JNA.
Osim napada izvana, u Vukovaru se nalazila manja vojarna JNA koja se uspjela održati do konačnog pada grada.
Prema nekim izvorima, hrvatske snage u gradu su brojale između 1300 i 1800 ljudi pod oružjem, od čega je u sastavu Zbora narodne garde bilo oko 400 vojnika, oko tri stotine ljudi je bilo u policijskim postrojbama, a grad je branilo i nešto više od tisuću lokalnih dobrovoljaca. Krajem rujna, 1991. od postojećih je snaga ustrojena 204. brigada HV-a, koja je tek 2003. dobila status pričuvne brigade, a tek odnedavno i status ratne postrojbe. Branitelji grada su bili naoružani uglavnom lakim pješačkim oružjem i protuoklopnim sredstvima, no iznimno uspješno organizirani u male mobilne jedinice koje su branile pojedine gradske četvrti od JNA koja se u napadu na grad koristila taktikom snažne topničke pripreme, iza koje su slijedili prodori oklopnih jedinica. One su na gradskim ulicama postale meta hrvatskih protuoklopnjaka, a branitelji grada su se spretno koristili urbanim okruženjem te su u napadima s malih udaljenosti uspješno nanosili teške gubitke napadačima.
U velikim borbama koje su sredinom rujna vođene na prilazima Vukovaru, te posebice na Trpinjskoj cesti, uništeno je više od šezdeset srpskih tenkova i oklopnih transportera. Istodobno je malo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dalo svoj obol obrani grada, koristeći se u napadima na srpske snage oko Vukovara zrakoplovima poljoprivrednog zrakoplovstva i improviziranim bombama, stoji u prvom dijelu teksta objavljenom u današnjem broju "Hrvatskog vojnika".
Inače, prema podatcima u knjizi "Suzama do istine" Udruge roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja "Vukovarske majke", hrvatski su branitelji do 18. studenoga 1991. uništili približno pet stotina srpskih oklopnih vozila, srušili 25 do 30 srpskih zrakoplova, a broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, dok je ranjenih 25 do 30 tisuća.
Nakon opsade i pada Vukovara srpske postrojbe i JNA učinile su neke od najtežih ratnih zločina, poput onog na Ovčari. Hrvatsko društvo zatočenika srpskih koncentracijskih logora navodi kako je u logorima ubijeno između 30 i 40 posto zatočenih logoraša.