Arafat je preminuo u 75. godini života 11. studenoga u bolnici u predgrađu Pariza u kojoj je proveo dva tjedna, ne dočekavši ostvarenje svog najvećeg sna - nezavisne palestinske države. Palestinski čelnik pao je u komu ubrzo nakon dolaska u parišku bolnicu, a nakon njegove smrti nije izvedena obdukcija, jer se tome usprotivila Arafatova supruga Suha. Veo tajne, kojim je i godinu dana poslije obavijena Arafatova smrt, izazvao je sumnje, posebice u arapskom svijetu, da je palestinski predsjednik bio otrovan.
Palestinci su imenovali povjerenstvo koje se bavilo Arafatovom smrću, a u izvješću objavljenom prije mjesec dana stoji da "francuski i palestinski liječnici nisu mogli pronaći od koje bolesti boluje palestinski predsjednik".
Arafatova smrt probudila je nadu u novu mogućnost rješenja dugogodišnjeg izraelsko-palestinskog sukoba, budući da su Izraelci odbijali Arafata kao mogućeg partnera za pregovore, a Arafat je od dolaska američkog predsjednika Georgea W. Busha na vlast u siječnju 2001. godine bio "persona non grata" u Washingtonu. U proteklih godinu dana Palestinci su održali slobodne izbore na kojima je izabran Arafatov nasljednik Mahmud Abas (koji se već dva puta u SAD-u sastao s Bushom), a Izraelci su se povukli iz pojasa Gaze. Obje strane, međutim, i dalje čekaju onu drugu da napravi bitnije pomake prema mogućem trajnom rješenju sukoba.
Arafat ili Abu Amar, kako su ga zvali Arapi, bio je tijekom 40 godina neprijeporan čelnik Palestinaca, te svojevrsni simbol njihove borbe i težnje za nezavisnom državom. On je s druge strane, smatraju analitičari, dozvolio bujanje korupcije na palestinskim područjima, na svojevrstan način ohrabrivao političko frakcionaštvo kako bi se održao na vlasti, a nije pokazao ni protivljenje drugom palestinskom ustanku - intifadi, koja je u posljednjih 5 godina odnijela brojne živote i nanijela velike materijalne gubitke i Palestincima i Izraelcima. Analitičari također smatraju da su brojne sukobljene palestinske frakcije koje i danas djeluju u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali dio Arafatova nasljedstva.
Prema nedavno provedenom istraživanju javnog mišljenja, 73 posto Palestinaca i danas žali za Arafatom, te smatraju da se "o povijesti palestinskog naroda ne može govoriti bez Arafata".
Arafat je rođen 24. kolovoza 1929. u Kairu kao Mohamed Abdel-Raouf Arafat al Qudwa al-Hussein, sin arapskog trgovca, a cijeli svoj život posvetio je "palestinskoj stvari". Nakon što je napustio vojsku, u Kuvajtu je osnovao pokret Al Fatah, tajnu terorističku organizaciju, koja je s vremenom postala oružano krilo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), krovne palestinske udruge oformljene 1964. Arafat se potpuno posvetio vođenju Al Fataha, koji 1965. počinje gerilske i terorističke napade na Izrael, ali i otmicama u Europi i na Bliskom istoku. Godine 1972. dolazi do jednog od najozloglašenijih napada za koji je sumnjičen Arafat - otmice i ubojstva 11 izraelskih sportaša na Olimpijadi u Muenchenu.
Dvije godine poslije Arafatu je omogućeno da se obrati Općoj skupštini UN-a a PLO-u da dobije status promatrača. Godine 1988. Arafat proglašava nezavisnu palestinsku državu na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, te obznanjuje pred UN-om da se PLO odriče terorizma i priznaje Izraelu pravo na postojanje. Do kraja te godine 70 zemalja priznalo je PLO, no stečeni kredibilitet izgubljen je 1990. Arafatovom podrškom iračkom predsjedniku Sadamu Huseinu za okupaciju Kuvajta.
Nakon što je 1993. PLO službeno priznao Izrael, Arafat i tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin potpisali su mirovne sporazume iz Osla, koji su nudili okvir za uspostavu mira u regiji, a za svoje napore dobili su 1994. zajedno sa šefom izraelske diplomacije Shimonom Peresom Nobelovu nagradu za mir, uz brojna osporavanja. Arafat je siječnju 1996. izabran za predsjednika palestinskih vlasti.
Izraelsko-palestinski odnosi s vremenom su se ponovno pogoršali, a u ožujku 2002. u sklopu operacije Obrambeni štit, izraelska vojska počinje opsadu Arafatova sjedišta u Ramallahu, koja je trajala sve do njegove smrti.
Musliman Arafat se 1991. prvi puta oženio tada 29-godišnjom kršćankom Suhom, koja je četiri godine poslije rodila kćer Zahwu. Suha i Zahwa već duže vrijeme žive u Parizu.