''Obrana predlaže oslobađanje po svim osnovama. Raspravno vijeće nije odgovarajuće vrednovalo ni olakotne ni otegotne okolnosti ... a zaključke je temeljilo na pretpostavkama. Štelina uloga je prenaglašena, a kazna neprimjerena'', kazao je branitelj Želimir Par.
Ukazao je na ''nepravedni disparitet osuda ICTY-a u odnosu na oštru kaznu Šteli'', i dodao da on, iako najniži zapovjednik, sada treba odgovarati kao general.
Upozorio je kako se u optužnici protiv šestorice hrvatskih čelnika Herceg Bosne, koje se tereti za udruženi zločinački pothvat uključujući tu i Mostar, Martinovića uopće ne spominje.
Obrazlažući žalbene osnove Par je otvorio pitanje postojanja međunarodnog sukoba, tvrdeći da je hrvatsko-bošnjački sukob u BiH za Štelu bio ''unutarnji, obrambeni rat, u kojem se borio s kućnog praga protiv svojih susjeda'', te ne može odgovarati za povrede Ženevskih konvencija važećih za međunarodne sukobe.
''Smatram da nije znao ni mogao znati za postojanje međunarodnog oružanog sukoba, niti za to može odgovarati. Tijekom cijelog postupka to postojanje nije dokazano, a ako je naknadno utvrđeno on za to ne može odgovarati'', rekao je Par.
On je osporio i utvrđenja raspravnog vijeća kod nekih od ključnih djela za koje je Štela proglašen krivim, kao što je ubojstvo Nenada Haramandića i tzv. incident s drvenim puškama.
Ustvrdio je da se osuda za ubojstvo Haramandića temelji na iskazu ključnog svjedoka Halila Ajanića za kojeg je vještak obrane utvrdio da mu je dijagnosticirana ''alkoholna psihoza, amnestički sindrom i debilitet'', te ukazao na manjkavu identifikaciju njegova leša, bez utvrđivanja DNK i uz očitu nepodudarnost u visini.
O incidentu s drvenim puškama, kada je o ofenzivi HVO-a na Bulevaru, bojišnici u Mostaru, 17. rujna 1993., više zarobljenika išlo uz tenk s drvenim puškama kako bi se otkrili položaji neprijatelja, Par je rekao da se dogodio u Mostaru, ali u jednog drugoj postrojbi pa je pripisan Šteli jer se njemu već sudilo.
U odgovoru Štelinom odvjetniku, predstavnik optužbe je naveo kako se do sada međunarodni sukob utvrđivao po objektivnim okolnostima, a ne po svijesti i namjeri optuženog, pozivajući se na presude u predmetima Tadić, Čelebići i Blaškić i Čerkez. Također je istaknuo da je 17 svjedoka potvrdilo prisutnost Hrvatske vojske u BiH godine 1993. posebno u području Mostara, navodeći kako su svjedoci kazali da su pripadnici brigada Tigrovi i Munje bili na Heliodromu, kod Mostara, gdje su ih posjećivali i Tuta i Štela.
Ustvrdio je kako su pripadnici HV-a sudjelovali u deložacijama i zločinima protiv Bošnjaka u Mostaru, te citirao iskaz jednog svjedoka da su "HVO i HV zajedno ušli u Mostar, a glavni zapovjednik im je bio general Tuta". Optužba sutra nastavlja odgovarati na žalbene osnove branitelja.
U ožujku 2003. Štela je osuđen na 18 godina zatvora, zajedno s Mladenom Naletilićem Tutom, zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a, koji je osuđen na 20 godina. Štela je osuđen po 9 točaka optužnice za progon bošnjačkih civila, nehumane postupke, ubojstva i pljačku, a oslobođen je krivnje za osam djela.
Na presudu su se žalile i obrane i optužba, a rasprava na kojoj predstavnici dviju strane agrumentiraju osnove iz tih žalbi održava se danas i sutra na Haškom sudu. Žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Fausta Pocara presudu će donijeti naknadno.