"Istraživanja javnog mišljenja pokazuju da uključivanje Turske u EU za sada ne dovodi do izrazitijeg protivljenja slovenske javnosti. Više bi zapleta moglo izazvati uključenje Hrvatske s kojom Slovenija nakon 15 godina još uvijek ima neraščišćene odnose glede granice, posebno u Istri - kako na kopnu, tako i na moru", piše novinar "Demokracije" Gašper Blažič dodajući da se u javnosti pojavljuju ideje o održavanju referenduma kojim bi se spriječio ulazak Hrvatske u EU.
"Službena slovenska politika još uvijek je naklonjena ulasku Hrvatske u EU. To je u interesu Slovenije i EU-a kako bi se uklonila schengenska granica na granici s Hrvatskom. Sloveniji je zanimljiva velika robna razmjena s Hrvatskom, a Europi jadranski turizam iako su hrvatske vlasti zadnjih godina svojim propisima takorekuć tjerale strane turiste. Moglo bi se međutim dogoditi da Slovenija ubuduće, dođe li do novih zaoštravanja, ponovo razmisli o tome hoće li i dalje podržavati Hrvatsku pri njenom uključivanju u EU", piše Blažič.
Kako navodi "Demokracija", granica u Istri "središnji je i najteži problem" u međusobnim odnosima. Općina Piran, navodi Blažič, nekoć je obuhvaćala Kaštel, Kanegru i Savudriju. Budući da je zona B nekadašnjeg Slobodnog teritorija Trsta obuhvaćala prostor sve do rijeke Mirne, Slovenija bi u pregovorima s Hrvatskom mogla kao maksimum zahtijevati granicu na Mirni, a kao minimum teritorij južno od Dragonje koji je pripadao piranskoj katastarskoj općini, razmišlja Blažič.
"Kad je Hrvatska preuzela dio zone B, došlo je do velike promjene u nacionalnom sastavu stanovništva, što je u suprotnosti s Londonskim memorandumom i republička se je granica odonda sve više pomicala prema Dragonji", navodi autor članka, dodajući da su "službeni jezici" u zoni A i B Slobodnog teritorija Trsta bili talijanski i slovenski.
"Hrvatska je 1993. prisvojila jurisdikciju nad južnom obalom Dragonje i anektirala zaseoke Mlini, Bužini, Škodelini i Škrile (koji su legalno dio slovenske katastarske općine Sečovlje), čemu se suprotstavljao Jožko Joras", navodi Blažič.
Autor dodaje da je vlada bivšeg slovenskog premijera Antona Ropa dijelila Slovence oko pitanja granice u Istri, dok je vlada Janeza Janše objedinila sve snage. "U slovenskoj je politici sve od osamostaljenja vladalo nejedinstvo, a neki su političari i intelektualci zastupali stajalište da je granica ionako na Dragonji, pa oko toga ne vrijedi pregovarati, a da je razgraničenje u Piranskom zaljevu i izlazu na otvoreno more ovisno od dobre volje Hrvatske. Stajališta prijašnje vlade premijera Ropa bila su problematična jer je kao polazište za dogovor (s Hrvatskom) naveo već postignuti sporazum Drnovšek-Račan koji ne uvažava povijesne okolnosti (o granici u Istri) iz vremena prije nego što su se Slovenija i Hrvatske osamostalile", navodi Blažič.
"Početna pregovaračka pozicija Slovenije može biti samo zadnja međunarodno priznata granica zone B, a to je granica na Mirni, a kao minimum stara katastarska granica općine Piran. Takvo bi polazište, poduprto s povijesnim dokazima, omogućilo Sloveniji mnogo bolje mogućnosti u arbitraži. Pitanje granice u Istri ključno je u testu kojim valja provjeriti je li Hrvatska u ovom trenutku uopće sposobna za europsko ponašanje. Konačno, Hrvatska je sama ponudila arbitražu u osjetljivom razdoblju nakon što je Slovenija proglasila za Hrvatsku sporan epikontinentalni pojas. Odluka slovenskog parlamenta o tom pojasu dokaz je da je slovenska strana postala svjesna da neće biti moguće odrediti granicu na moru ako se ne definira kopnena granica. Zato bi bilo najpametnije da obje države odrede ad-hoc arbitražu. Pri tome bi Hrvatska morala odustati od nekih jednostranih akata, kao što je na primjer najavljeno rušenje kuće na području katastarske općine Sečovlje i protivljenje primjeni sporazuma koji se tiče malograničnog prometa i suradnje (SOPS). U suprotnom će slučaju slovenska strana najvjerojatnije razmisliti o tome da li da i dalje bezuvjetno podržava Hrvatsku pri ulasku u EU budući da kao članica ima strateški jaču poziciju", zaključuje Blažič u "Demokraciji".