"Pravopisna je norma u cjelini standardnoga jezika poseban skup propisa koji se utvrđuju konvencijom proizvoljnijom od one koju predstavlja sam standardni jezik. Pravopis stoga i nije jezična norma u pravome smislu", napominje se u priopćenju i dodaje kako bez pravopisne norme nema standardnoga jezika.
Kako se napominje, naši su pravopisni prijepori, iako se zapravo odnose tek na preostale detalje od manje važnosti, izrazito zaoštreni i prožimlju jezičnu zajednicu destruktivnim navijačkim strastima. Uteg su na nozi, kako se dodaje, slobodnom razvoju hrvatskoga standardnog jezika.
"Iako se danas, osim u nekim rubnim skupinama jezične zajednice, ne postavlja kao aktualno pitanje, ipak u temeljnom sloju te pravopisne nesigurnosti leži izbor između fonološkoga i morfofonološkoga pravopisnog načela ili, kako se u nas zna govoriti, između fonetskoga i korijenskoga pravopisa", napominje se i dodaje kako su "ti posljednji nazivi naprosto krivi".
Fonetski zapis, naime, bilježi zvukove upravo onako kako se proizvode u govoru, a fonološki pravopis piše glasove samo onako kako se međusobno razlikuju, dok morfofonološki pravopis propisuje da se vodi računa o smjeni glasova u raznim oblicima iste riječi. Korijenski pak pravopis zapisuje i takve prvobitne glasovne likove koji u jeziku nisu ostavili nikakva traga, ali takva pisanja u nas i nema, pa je besmislica govoriti o korijenskom pravopisu kada je riječ o hrvatskom standardnom jeziku, ističe se.
"Hrvatski standardni jezik pripada među one manje brojne u kojima je malo morfofonoloških smjena glasova. U pravopisu se stoga može uvelike upotrebljavati fonološko načelo. A i morfofonološko se može primjenjivati bez štete", ističe se i dodaje kako se pišući dosljedno po njima upada s obama u teškoće.
Primjerice, nelagodno je pisati morfofonološki "iztok", "glasba", "svatba" ili "gladčalo", a nije lakše ni s fonološkim "aorisni", "ispotprosječan", "ivaniđgradski" ili "pozdiplomski".
"Niti jedno od tih dvaju načela ne može se dobro provoditi sasvim dosljedno. Uostalom, nikoji standardni pravopis nikada nije propisivao fonološko 'hrvacki' niti morfofonološko 'razsglobiti'", kaže se i podsjeća da su u starijem pisanju prisutna oba pravopisna načela, i morfofonološko i fonološko.
Niti fonološki niti morfofonološki pravopis ne djeluje neprirodno, niti jedan od njih nije čudovištan ili čak zločinački, bez obzira na konotacije koje zbog povijesnoga iskustva imaju za pojedince, navodi se.
"Potpuno je kriva predodžba, koja se još uvijek čvrsto drži po zakutcima, da je morfofonološki pravopis jedini doista hrvatski. Njega jest propisivala Zagrebačka škola, ali ne najmanje i zato što ga imaju gotovo svi slavenski jezici", navodi se u priopćenju i dodaje kako je on izrazito slavenofilski, a Karadžićeva pravopisna reforma, s druge strane, drastično je udaljila srpski standardni jezik od ruskoga i drugih slavenskih jezika.
"Kako je u hrvatskom pravopisu od zadnjega desetljeća 19. stoljeća ne posve dosljedno, ali čvrsto, primijenjeno fonološko načelo, a ono se može provoditi dosljednije od mofofonološkoga, nema baš nikakva razumna razloga danas dirati u tu tradiciju", ističe akademik Katičić u priopćenju.
Vijeće je na sjednici 6. listopada raspravljalo i o nastavnom jeziku na hrvatskim visokoškolskim ustanovama, i pristupilo izradbi prijedloga za zakonsku regulativu toga predmeta koji će podastrijeti Ministarstvu. Razmotreni su prvi nacrti i zaključeno je da se, pošto se ozbiljno razmotri kako je to riješeno u zakonodavstvu drugih europskih država, na idućoj sjednici pokuša doći do konačnoga teksta, stoji, uz ino, u priopćenju.