"Dakle, ipak je sve prošlo. Napokon. S obzirom na pozitivnu ocjenu koju je dobila susjedna Srbija i Crna Gora, svaka se druga odluka ne bi više mogla objasniti. Napokon je završeno gledanje u soc od kave i špekuliranje oko termina i svi sudionici mogu se konačno okrenuti pravom poslu - sadržajnoj analizi svakog pojedinog poglavlja, a tu je pred Hrvatskom brdo konkretnog posla", piše Burkart u komentaru za DW.
Vanjskopolitički uspjeh vlade premijera Ive Sanadera, međutim ipak dolazi puno kasnije nego što se očekivalo, primjećuje komentatorica i napominje kako će "Sanaderova, kao i vlada njegovog prethodnika, morati dopustiti da im se postavi pitanje zašto je bio potreban toliki pritisak izvana kako bi se došlo do tog rezultata". Burkart podsjeća i da je sadašnja vladajuća stranka dok je bila u oporbi, "vladu Ivice Račana držala pod nevjerojatnim pritiskom upravo kada je u pitanju bila pozitivnija suradnja s Haaškim sudom".
"Ali, zašto je bilo potrebno da se povezuju Turska i Hrvatska, dvije toliko delikatne i različite teme - to možda ne mogu objasniti ni svi u Bruxellesu. Nakon šoka koji je uslijedio kada su Francuska i Nizozemska odbile europski ustav, tamo su iz vida ispustili bitne momente: vlastitu dosljednost i pogonsku snagu članstva u Europskoj uniji", nastavlja komentatorica te ocjenjuje da je upravo Hrvatska zemlja u kojoj se posljednjih godina dokazalo kako je perspektiva uključivanja u Europu snažno dovela do ubrzavanja procesa demokratizacije i provođenja reformi.
Hrvati su, međutim, imali osjećaj da je slučaj generala Gotovine bio samo izgovor kako bi se odgodilo daljnje širenje Europske unije te da ih EU, kao ni Tursku, više ne želi, primjećuje Burkart uz ocjenu da je "brži početak pregovora, pa i paralelno uz pritisak vezan uz suradnju s Haagom, to mogao zaobići".
"Sada je sklonost članstvu u Hrvatskoj vrlo niska. Dobar dio krivice snose i vladajući, jer upravo su oni mogli spriječiti da se stvori taj negativan osjećaj, koji se proširio upravo - očito potrebnim - pritiskom zbog suradnje sa sudom za ratne zločince. Izvana gledano može se reći: šteta protraćenog vremena", piše Burkart.
Ljudi u Hrvatskoj, kako bi se promjenilo raspoloženje spram Europske unije, moraju sada konkretno doživjeti da se na svim razinama društva stvari mijenjaju na bolje, te bi se uz bolje informiranje i raspoloženje spram Unije moglo početi popravljati, napominje u zaključku svog komentara Bettine Burkart.