Predsjednik Vijeća akademik Radoslav Katičić u priopćenju, danas dostavljenu Hini, napominje kako nema jezika koji bi se posvuda govorio jednako te da su razni načini na koje se jezik prirodno i spontano govori njegovi dijalekti, a glavne njihove skupine njegova narječja.
Podsjetivši kako hrvatski jezik ima tri narječja - čakavsko, kajkavsko i štokavsko te kako se Hrvati razvrstavaju na one koji pitaju "ča", na one koji pitaju "kaj" i na one koji pitaju "što", akademik Katičić ističe kako je takvo razvrstavanje "izraz potreba upravo hrvatske jezične zajednice".
Napominje da ostali slavenski dijalekti, bez obzira na to imaju li zamjeničku riječ kaj (Slovenci), co (Česi i Poljaci), čo (Slovaci), što kao istočni Slaveni, Bugari, Makedonci, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci, nemaju tu zamjeničku riječ kao kriterij za klasifikaciju dijalekata.
"Svako je narječje, kada se njime govori, jezik, i to onaj jezik kojega je to narječje", ističe se u priopćenju i dodaje tko god govori čakavski, govori hrvatski, tko god govori kajkavski, govori hrvatski, tko god govori štokavski, govori hrvatski te upravo ta tronarječna uzajamnost bitno određuje hrvatski jezik.
Kako se navodi, i u slovenskome se jeziku pita kaj, ali nema one bliske uzajamnosti s čakavskim i štokavskim. Zato slovenski govori i nisu kajkavsko narječje, ističe se i objašnjava kako se i u makedonskome i bugarskom pita što, kao i u svim istočnoslavenskim govorima, ali nema one bliske uzajamnosti s čakavskim i kajkavskim.
Zato ti govori nisu štokavsko narječje, napominje se i dodaje kako iz toga razloga "nisu u istome smislu štokavsko narječje ni srpski, crnogorski i bošnjački govori", kako god ih zbog velike sličnosti s hrvatskim štokavskim govorima, a prije svega zbog upitne zamjenice što, u jezikoslovlju tako svrstavaju.
"Tu dolazi jasno do izražaja kako slavistika nije shvatila što je hrvatski jezik u njegovoj tronarječnosti", navodi akademik Katičić. U nastavku kaže kako je svako hrvatsko narječje, kad se njime što kazuje, hrvatski jezik, a zbog mjesta i uloge svih triju narječja u hrvatskoj književnosti i po tome u svoj hrvatskoj jezičnoj izražajnosti ona su sva tri važna za hrvatski književni jezik. Stoga i njegov standardni lik, kako god je iz dobrih razloga stiliziran novoštokavski, predstavlja i druga dva narječja te valja da im se otvori i više nego im je sada otvoren", navodi te upozorava kako se tu još "nepovoljno očituje utjecaj škole hrvatskih vukovaca".
"Standardni lik hrvatskoga jezika nadsvođuje tri hrvatska narječja i on je velika i neprocjenjivo vrijedna stečevina", napominje se i dodaje kako je posve neprimjereno u 'dijalektu' gledati nekakav loš, pokvaren i bezvrijedan jezik, nešto drugorazredno, nešto bez punoga dostojanstva.
"Bez svojih narječja u živu govoru i u književnosti hrvatski jezik gubi mnogo od svoje vrijednosti te stoga svi imaju dobra razloga da se odlučno usprotive takvu shvaćanju. To treba da bude jedan od nosivih stupova naše jezične naobrazbe i svake nastave hrvatskoga jezika", ističe se u priopćenju. Dodaje se kako u svojem standardnome liku hrvatski jezik baštini bogatstvo izražajnih mogućnosti svih triju svojih narječja, a od kada je novoštokavski stiliziran, valja da u takvoj stilizaciji zrcali sve to bogatstvo. Tomu su pak hrvatska leksikografija, gramatika i pravopis u većini filoloških škola redovito i težile, napominje se.
Vijeće je na sjednici (5. srpnja) raspravljalo i o nastavnome jeziku u hrvatskome visokom školstvu. Glede vrlo izražene tendencije da se nastava izvodi na engleskom jeziku, kako se navodi, mišljenja su se slagala u tome da to može biti i funkcionalno i korisno, ali se isticalo i to da je štetno i neprihvatljivo da se na sveučilištima ne predaje na hrvatskom jeziku. To bi imalo pogubne posljedice za razvoj hrvatskoga znanstvenog nazivlja i strukovne frazeologije, stoji u priopćenju.