Vijeće se složilo kako je taj odnos duboko poremećen, što se višestruko očituje, a najčešće u tome što je mnogim pripadnicima te zajednice teško doista ga i potpuno prihvatiti kao svoj, ističe se u priopćenju koje je potpisao predsjednik Vijeća, akademik Radoslav Katičić.
Naime, "ili ga sumnjiče kao tuđ, srpski, i traže pravi hrvatski standardni jezik, za koji osjećaju da im je uskraćen ili ga doživljuju kao zator svoje zavičajne jezične izražajnosti ili opet smatraju da se standardni jezik u Hrvatskoj treba posve uklopiti u krug šire južnoslavenske standardnojezične komunikacije, pa tako i ne treba svoje standardnosti", dodaje se u priopćenju.
Članovi Vijeća podsjetili su kako je "put hrvatske jezične standardizacije u mnogome tekao kolebljivo", te su zaključili kako "nije bilo društvenih snaga da odlučno ponesu dostignuta rješenja".
"Potpun i konačan proboj ostvario je tek narodni preporod. Nadovezujući se na nj, zagrebačka je filološka škola oblikovala standardnu normu, ne gubeći iz vida bitne pretpostavke i obilježja prijeđenoga puta: književnojezičnu konvergenciju u uvjetima trodijalekatske raznolikosti i prevlast štokavske komponente u njoj, ne same po sebi, nego tek u toj dinamičkoj cjelini".
Takav je standard ostajao otvoren prema dijalektima i utemeljen u pisanoj književnosti, a ta je u nas uvijek u velikoj mjeri uključivala i usmenu, "narodnu", iako joj ona nikada nije bila vrhovni kriterij.
No, zagrebačka filološka škola nije dovršila standardizaciju, jer "opet nisu dotekle društvene snage", istaknuli su članovi Vijeća.
"Tu je zadaću samouvjereno bezobzirno, ali i funkcionalno uspješno izvršila škola hrvatskih vukovaca" za koje je "samo organski narodni govor doista jezik. Također za vukovce je "hrvatski standardni jezik tek novoštokavski ijekavski dijalekt, stiliziran kao književni jezik", navodi se u priopćenju.
Međutim, ističe Vijeće, "uistinu je to baš obratno - hrvatski književni jezik, potekao je iz trodijalekatske dinamike, koji izvire iz djelâ pisaca poput Kačića, Reljkovića i bosanskih franjevaca, i po tome je nedvojbeno hrvatski, napokon standardiziran u novoštokavskoj ijekavskoj stilizaciji".
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika u priopćenju nadalje zaključuje kako su "prevladavajuća shvaćanja hrvatskih vukovaca, koji hrvatski jezik nisu gledali u tom sklopu, poremetila odnos hrvatske jezične zajednice prema njemu".
Također, "to je drastično pojačano shvaćanjem, prisutnim u ostatcima još i danas, i to ne samo u Srbiji, da je svaka štokavština, a pogotovu novoštokavština, upravo srpski jezik, i samo to".
Vijeće ocijenjuje kako su se "pogledi škole hrvatskih vukovaca nepovoljno odrazili i na njihov stav prema izgradnji civilizacijskoga rječnika, bitnoj sastavnici svakoga standardnog jezika". Odbacivali su izgradnju koja je u hrvatskom književnom jeziku tekla još od srednjega vijeka, obogatila se i ojačala za renesanse, baroka i prosvjetiteljstva i onda silno intenzivirala u 19. stoljeću.
Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika ističe kako je na sreću ostao bezuspješan pokušaj da se zaustavi izgradnja hrvatskoga civilizacijskog rječnika s pripadnom frazeologijom te da se "hrvatska standardnojezična praksa tu pokazala nadmoćnom", a "tako je bilo uvelike i s književnojezičnom stilistikom".
Ali, navodi se u priopćenju, "došlo je do pogubnoga rascjepa između hrvatske književnosti i normativne filologije. Taj se rascjep počeo zatvarati tek od 60-tih godina 20. stoljeća, ali mu se posljedice osjećaju još i danas, osobito u nastavi hrvatskoga jezika".
Sve to - naglasili su članovi Vijeća - "ozbiljno remeti odnos hrvatske jezične zajednice prema standardnomu jeziku", a "pomoći se može samo ako se u kulturnoj, znanstvenoj i prosvjetnoj javnosti to napokon obznani, objasni i postavi na pravo mjesto".
"To pak, naravno, ne znači pomak prema obnovi norme zagrebačke škole (jer to niti je lako izvedivo niti je potrebno), nego znači samo to da se naša jezična norma, tamo gdje se pod utjecajem vukovaca pregrubo zatvara prema neštokavskim dijalektima ili prema hrvatskoj književnosti, prestane primjenjivati i na odgovarajući način promijeni", dodaje se u priopćenju.
"To traži energičan duhovni zaokret u odnosu prema normi, a ne zaokret u samoj normi, zaokret u prosvjetnoj politici i osobito u nastavi hrvatskoga jezika i književnosti, sada kao nerazdvojne i skladne cjeline", navodi se u priopćenju.
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika na svojoj je sjednici također razmotrilo dopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje o aktualnim pitanjima položaja hrvatskoga jezika u javnoj uporabi.
Na osnovi dopisa Društva za zaštitu potrošača, raspravljalo se o mnogobrojnim kršenjima Zakona o zaštiti potrošača.
Naime, Zakon u članku 17. među inim navodi da svi podatci na deklaracijama proizvoda što se prodaju na hrvatskome tržištu moraju biti napisani hrvatskim jezikom i latiničnim pismom.
S obzirom na to da Institut nema nikakvih ovlasti u provedbi zakonskih odredaba koje se tiču službene uporabe hrvatskoga jezika, Vijeće je zaključilo da će uputiti dopis mjerodavnim tijelima državne uprave sa zahtjevom da se nadzire poštivanje hrvatskoga Ustava i Zakona.
Odluku o osnivanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa i imenovanju članova, donio je ministar Dragan Primorac 14. travnja 2005. Vijeće ima 13 članova, a predsjednik je akademik Radoslav Katičić.