Institut je metodom intervjua licem u lice pokušao procijeniti visinu i strukturu troškova oporezivanja odnosno samo trošak koji obveznik ima za ispunjavanje prijave poreza na dohodak. Troškovi obuhvaćaju vrijeme, plaćene naknade, eventualna plaćanja poreznim savjetnicima, neplaćenu pomoć i dr. Istraživanje je obuhvatilo 300 ispitanika na temelju slučajnog uzorka.
Ukupni bruto društveni troškovi poreza na dohodak građana u Hrvatskoj su (u odnosu prema drugim zemljama) relativno niski i iznose oko 56,9 milijuna kuna, što čini oko 0,03 posto BDP-a, 0,8 posto ukupnih prihoda od poreza na dohodak, odnosno 0,9 posto prihoda poreza na dohodak prikupljenih od građana.
To znači da za iznos od 100 kuna poreza na dohodak koje ubere porezna uprava, građani snose dodatne troškove od oko jedne kune (tj. 80 lipa), navodi Vjekoslav Bratić u članku "Koliko oporezivanje košta građane?", objavljenom u Newsletteru, povremenom glasilu IJF-a.
Napominje pritom da velik dio tih troškova čini utrošeno vrijeme građana.
Neto troškovi su viši zahvaljujući troškovima novčanog tijeka (troškovi se povećavaju za iznos izgubljene kamate zbog toga što se, ako građani ostvare pravo na povrat poreza, država neko vrijeme koristi tim "njihovim" novcem).
Neto troškovi, navodi Bratić, iznose između 0,05 i 0.07 posto BDP-a, odnosno između 1,3 i 1,8 posto prihoda od poreza na dohodak prikupljenih od građana.
Razlozi tako niskim troškovima jesu prikupljanje poreza konačnim porezom po odbitku, te kratko vrijeme potrebno za ispunjavanje obveze.
"Naime, prosječni obveznik potroši manje od dva sata godišnje na tu dužnost (točnije 1,7 sati)", navodi Bratić.
U strukturi ukupnih troškova oporezivanja građana najveći dio čini trošak vlastitog vremena (55,9 posto), potom neplaćena pomoć drugih osoba (19 posto). Porezni obveznici često se koriste neplaćenom pomoći, ponajprije pomoći članova obitelji, rodbine, prijatelja, poslovnih prijatelja i partnera.
Novčani troškovi u ukupnoj strukturi imaju udio od 14,9 posto.
Bratić ističe i da, za razliku od prakse u razvijenim zemljama, obveznici u Hrvatskoj ne posežu često, tek oko 10 posto njih, za plaćenom stručnom pomoći (porezni savjetnik ili računovođa).
No, napominje kako se može pretpostaviti da je to bar djelomice promijenjeno, jer su od 2001. počeli djelovati ovlašteni porezni savjetnici kojih prije nije bilo.
Bratić kao zanimljivost navodi i da samo trećina obveznika sama ispunjava svoje porezne prijave.
Prosječno vrijeme koje obveznik potroši na sve aktivnosti vezane za vlastitu poreznu prijavu, bez obzira je li je sam ispunio ili ne, je 1 sat i 42 minute, dok građani koji sami ispunjavanju poreznu prijavu na to potroše nešto više vremena, u prosjeku 2 sata i 15 minuta.
Građani koji su angažirali druge osobe da im popune poreznu prijavu potroše u prosjeku 1,44 sata, dok je vrijeme drugih osoba uz koje je prijave popunjena znatno manje. Tako je vrijeme neplaćenih osoba u prosjeku 0,85 sati, a broj sati koje su utrošili službenici Porezne uprave pomažući građanima da ispune svoje prijave je 0,4 sata.
Sasvim očekivano najveći udio u strukturi utrošenog vremena otpadne na vrijeme poreznih obveznika. Ako se tomu doda vrijeme neplaćenih pomagača, ukupni vremenski troškovi čine oko tri četvrtine ukupnih troškova podnošenja prijave poreza na dohodak, navodi Bratić.