Pod naslovom "Loša vijest za Beograd", autor teksta govori o odgađanju početka pregovora EU-a s Hrvatskom i ističe da je "sada barem jasno da Srbija neće vidjeti EU dok god su haški optuženici na slobodi. Hrvatsko iskustvo to nedvosmisleno pokazuje. Zato se od Beograda očekuje da pruža podršku Zagrebu u eurointegracijama, jer uspjeh jednih jest putokaz i drugima da je Europa bliža."
No, autor teksta upozorava da je "počela i licitacija tko je veći zločinac Gotovina ili Mladić i Kardžić, i to samo upućuje na razmišljanje da se čitava priča ne može otrgnuti od palanačkog politikanstva i pokazivanja prsta na drugu stranu".
Na kraju se kaže kako se "ne ulazeći u istinitost tvrdnji o zlom Beogradu, ipak nije lako ne odati se dojmu da je hrvatska vlast i javnost licemjerna barem isto koliko i srpska kada je riječ o Den Haagu, i stoga ne uspjeva vidjeti šumu od drveta. Jer, ne čini li se da je SCG isuviše mala da bi imala takvu snagu, pogotovo danas kada je diplomatski satjerana u mišju rupu, to jest kada je u jednoj od najtežih diplomatskih defanziva još od vremena Miloševića. Kako onda ona može ukočiti Hrvatsku kada se ne može ni sama za sebe izboriti. Konačno, ovdašnja vlast je svjetlosnim godinama iza Zagreba kada se radi o ulasku u EU i deplasirano je opravdavati briselsko 'ne', srpskim lobi grupama sa Zapada".
U intervuju koji je novinar i publicist iz Zagreba Drago Pisel dao tom listu, pod naslovom "Sanaderova vlada je u gadnoj poziciji", Pisel ističe se "Hrvatska vratila godinu dana unatrag, Hrvatska je izgubila povjerenje. To je, doduše, poruka i drugim zemljama regije, te Turskoj - da nema šale sa EU-om". Potom on kaže da je to "poruka i Srbiji. Ili ćete isporučiti Karadžića i Mladića gdje god da su, ili nema, ostajete vani."
Na pitanje da li bi Sanaderova vlada bila okarakterizirana kao izdajnička ako bi isporučila Gotovinu, Pisel odgovara "Dvojbeno je to, s jedne strane bi, s druge ne bi. Sanadera bi napali njegovim oružjem, jer je on grmio na splitskoj rivi protiv toga, sad se kao ne sjeća toga".
Potom Pisel kaže da incidenti kao oni navijački doprinose padu imidža Hrvatske u Europi i svijetu, jer "ako se mi mlatimo sa Srbima zbog jedne rukometne utakmice i ne možemo spriječiti dvjestotinjak huligana, a istodobno uvjeramo EU da kontroliramo čitav svijet i da Gotovine nigdje nema na kugli Zemaljskoj, on je na Marsu, ne znamo gdje je. Naravno, da je to apsolutno neuvjerljivo, policija koja ne može kontrolirati jednu malu utakmicu, ne može naći Gotovinu. To je poruka koja se šalje".
U tekstu "Hoće li Hrvatska sačekati Srbiju", pak, kaže se kako "hladna racionalnost koju monotonim taktom emitira Haški tribunal kao da demantira mnoga balkanska" strateška lukavstva". Eto, ako jedan haški optuženik svoju obranu bazira na politici rimskog pape, i ako jedna sljedbenica tog optuženika tvrdi da živimo u vremenu divljanja američkog novog svjetskog poretka i katoličke bestijalnosti, kako to da onda katolička Hrvatska ima ovakvih problema na putu u Europu? I kako to da se pravoslavna Rumunjska i Bugarska pridružuju pravoslavnoj Grčkoj u toj istoj Europi. Ili je i Hrvatskoj i Srbiji pametnije da svoje obveze ne racionaliziraju svojim fobijama, jer se velike konspiracije obično rasprše u palanačkim svinjarijama, koje je valjda frojdizam dovoljno elaborirao u "narcizmu malih razlika".