Samo večer prije svog ubojstva, Hariri je u razgovoru za dnevni list As-Safir kazao da "više nije u vladi, što ga, prirodno, svrstava u oporbu", ali da ta njegova oporba ima i ograničenje, aludirajući na međulibanonski sporazum iz Taefa kojim je 1989. godine okončan 15-godišnji građanski rat.
Hariri je, naime, bio jedan od arhitekata spomenutog sporazuma zaključenog u Saudijskoj Arabiji, a koji je predviđao postupno povlačenje sirijskih trupa iz Libanona.
Šesnaest godina poslije, Damask u Libanonu i dalje drži oko 14.000 vojnika, a ta činjenica je trn u oku libanonske oporbe koja za Haririjevo ubojstvo proziva Siriju.
Hariri je u intervjuu za As-Safir pojasnio da je problem s vladom taj što, "kada se kritiziraju njezini potezi, smjesta se dovodi u sumnju njezino domoljublje i nacionalni izbor".
"Ja sam arapski nacionalist, to sam već nekoliko desetaka godina i neću svoja uvjerenja mijenjati sa 60 godina, ali sam protiv načela koje kaže: morate biti s nama, u suprotnom ćemo vas držati protuarapski nastrojenima", objasnio je Hariri.
Također je ocijenio da bi bilo potpuno pogrešno vjerovati da bi "pobjeda oporbe u Libanonu značila poraz za Siriju".
"I dalje ćemo biti vezani uz Siriju i nastavit ćemo braniti svoje strateške interese", poručio je.
Hariri je u pet navrata od 1992. obnašao premijersku dužnost. Potekao je iz siromašne obitelji koja je živjela u lučkom gradu Saidi na jugu Libanona, no, ušavši u poslovne krugove, silno se obogatio. Bogatstvo mu je otvorilo vrata visoke politike a iskustvo uspješnog poslovnog čovjeka pomoglo mu je da s lakoćom vodi vlade koje mu je katkada nametao Damask.
Ostavku je dao nakon kontroverznog produžetka mandata Emila Lahouda koji je uslijedio kao posljedica donošenja ustavnog amandmana. Amandman je usvojen na poticaj Damaska.