VEČERNJI LIST: KINKEL U ZAGREBU

ZAGREB, 13. veljače (Hina) - Uoči dolaska njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela u Zagreb, Nenad Ivanković analizira odnos njemačke vlade prema Hrvatskoj, naročito nakon zaoštravanja situacije u Mostaru. Opisujući najprije Koschnicka - upravitelja EU u Mostaru, Ivanković piše: "Koschnick je, naime, bio i ostao pripadnik desnoga krila njemačke socijaldemokracije, a to znači upravo onoga koje je u Titovoj samoupravnoj Jugoslaviji vidjelo neku vrstu ostvarenja i vlastitih političkih pa i ideoloških snova. Ti projugoslavenski sentimenti ni danas nisu isparili i oni u slučaju Koschnicka dobrim dijelom objašnjavaju zašto je taj bivši gradonačelnik Bremena povjerovao kako dekretima i u maniri kolonijanoga guvernera može preko noći iskovati staro 'bratstvo i jedinstvo' među 'Jugoslavenima'". #L# Sagledavajući u kakvoj se poziciji u tom kontekstu nalazi Kinkel, Ivanković upozorava kako cijelu stvar dodatno škakljivom čini "to da Kinkel praktički i nema drugog izbora nego glasno stati iza Koschnicka, svejedno je li pritom uvjeren u njegovu ispravnost ili možda nije". Pojašnjavajući svoju tvrdnju, Ivanković nastavlja: "Koschnick je EU obećao 'ujedinjenje' Mostara i za to dobio njenu bezrezervnu potporu. To što to ujedinjenje provodi na svoj način, nikoga mnogo ne zanima, jer ni Amerikanci ni Europljani, kao ni sam NATO, ne bave se takvim 'banalnim' detaljima. Odlučujuće je, naime, to da je Koschnick uspio nametnuti svoju tezu kako od 'ujedinjenja' Mostara zavisi i sudbina bošnjačko-hrvatske federacije, koja je opet, kao što se zna, temelj na kojem počiva daytonski sporazum. Kinkelove, svakako ne uvijek odmjerene reakcije i kritike na račun Zagreba i hrvatske strane dijelom počivaju i na tom gotovo histeričnom strahu kako će sve propasti ako Koschnick ne uspije", napominje Ivanković, a napominje i kako to nisu jedini pritisci na Kinkela. Navodi kako tu postoje i pritici njemačke oporbe (socijaldemokrati i zeleni) - "onih stranaka koje su oduvijek bile nesklone svakoj pomisli o hrvatskoj nacionalnoj emancipaciji i slobodi" - i nastavlja: "Prošli tjedan u njemačkom Bundestagu Kinkel je bio glavna meta napada upravo te i takve pozicije, koja, naravno, smatra da Hrvatsku nije trebalo diplomatski priznati prije negoli bi se u svemu udovoljilo Martićevim Srbima! I koja je od Kinkela, naravno, zbog svega toga, tražila oštar kurs prema 'nacionalistu Tuđmanu'. Ako se pritom zna pod kakvim se pritiskom nalaze njemački liberali uoči skorašnjih pokrajinskih izbora, onda je donekle razumljivo zašto je Kinkel pretjerao u svojoj kritici i reakcijama". Upozorivši potom na sve činjenice iz kojih se vidi kako je Njemačka u svim fazama hrvatske povijesti od 1991. godine Hrvatskoj htjela dobro i kako joj je u interesu da Hrvatska uđe u europske institucije, Ivanković na kraju piše: "Jedan dobar poznavalac ovdašnjih prilika, inače sam Nijemac, ovih je dana s tim u vezi rekao: svaka druga vlada u Bonnu bila bi mnogo nepovoljnija za Hrvatsku. I dodao: napokon, vrlo lako bi se moglo dogoditi da nakon što Clinton pobijedi na američkim izborima (a to se i očekuje), Amerikanci jednako tako brzo odu iz bivše Jugoslavije kao što su tamo i došli. Ako se, dakle, sve to uzme u obzir, onda se vidi kakve sve nezgodne konotacije vrebaju iz mostarske krize kad je riječ o odnosima između Zagreba i Bonna, ali i to da treba učiniti sve kako bi se iz zajedničkih cipela izvadio kamen koji je ovaj put doletio s jedne druge cipele", zaključuje Ivanković. (Hina) dp mć 130043 MET feb 96