ZAGREB, 8. veljače (Hina) - Teoriju "po kojoj u 'ratu u bivšoj Jugoslaviji' ni jedna strana nije 'čista'", odnosno 'teoriju ravnoteže', komentira Mirko Galić i, među ostalim, piše:
ZAGREB, 8. veljače (Hina) - Teoriju "po kojoj u 'ratu u bivšoj
Jugoslaviji' ni jedna strana nije 'čista'", odnosno 'teoriju
ravnoteže', komentira Mirko Galić i, među ostalim, piše: #L#
"Nositelji 'teorije ravnoteže' doživjeli su u Srebrenici i sa
Srebrenicom ozbiljan udarac; kako će dokazati da su 'svi isti' (ili
znaju za druge Srebrenice i Ovčare?). Moglo se i prije znati - ili
barem pretpostaviti - što se tamo krije: nisu Karadžićevi i Mladićevi
Srbi ni drugdje, u sličnim slučajevima prije toga, marili za 'finese'
koje se zovu međunarodno ili humanitarno pravo; drukčiju sliku o sebi
nisu ostavili ni rušitelji Vukovara (što bi trebalo doći na red ako
'svjetski čimbenici' misle otkopavati masovne grobnice radi dokaza o
zločinima, a ne zbog svojih 'tekućih interesa'). Ali jedno je kad se
dokazi o zločinima vrte po diplomatskim ili obavještajnim uredima, a
drugo kad doslovce najšira javnost, i to u svojim domovima, vidi
halucinantne slike raspadnutih tijela, ljudskih lubanja, ostatak
odjeće ili osobnih dokumenata (jedinog što je ostalo od 'tisuća ljudi'
koji su tamo zvjerski, planirano pogubljeni).
Metode jedne politike izašle su na svjetlo dana, kriminal se
razotkrio kao užas, kao grozota, kao dosad najteža optužnica protiv
nositelja velikosrpske politike. Što će sad reći svi oni kurtizani (i
iz Francuske) koji su se vrtjeli oko 'dr. Karadžića' ili 'generala
Mladića', kao da je bila sporna njihova uloga u likvidaciji ljudi i u
praksi 'etničkog čišćenja'? Televizija je još jednom pokazala
nezamjenjivu moć u stvaranju političkoga senzibiliteta; svijet je
danas na strani žrtava Srebrenice više nego što je bio nedalekog 13.
srpnja 1995. Je li netko iza svega usmjeravao slike ili birao trenutak
njihove objave - može se pretpostaviti. Politika je samo iznimno stvar
slučajnosti; u pravilu se programira, i ne događa slučajno. Ovaj je
put vješto vukla konce i dovela 'srpsku stranu' (i njihove zaštitnike)
pred zid, u položaj da moraju dobro ispeći prije nego što će reći
nešto (prerano) u njihovu korist. (...)
'Grozote iz Srebrenice' podsjećaju da u ratu koji završava
postoji nešto što trajno određuje ili opisuje njegov karakter, i što
ne dopušta - ni etički ni politički - da se olako izjednačuju
različite 'strane' i pravi ravnoteža krivnje. Nema rata iz koga se
izlazi 'čist'; samo, nije svejedno koliko je tko 'nečist'!",
zaključuje Galić.
(Hina) dp mć
080749 MET feb 96